Dani koje donosi proljeće, počev od prethodne godine, pa nadovezano na ovu, mogu se obojiti samo jednom bojom.
Crnom.
Ne mogu da u sebi „smirim“ utisak koji se u mene utisnuo kao pečat. Pečat jada, ogorčenosti i težine. Pritisnuo mi je dušu i ona cvili, kao zgaženi pas.
Tuga zbog smrti djevojčice širi se kao epidemija. Čini se da je osjećaju svi. I trebalo bi, prirodno je, ljudski je, tako je od kad je svijeta i vijeka. Mrtvi se žale. Ali…
Sve što se događalo u danima koji su prethodili otkriću njene smrti, sva lica koja sam vidjela, sve priče koje sam slušala, čitala…O, kakva teorija apsurda, koju živimo i dalje, i očigledno i dalje hoćemo, uporni smo kao crni Sizif. Guramo taj kamen farse uz brdo puno rupa sopstvenih kompleksa, rukama žuljevitih od anksioznih i depresivnih epizoda. Jadniji smo nego što smo ikada bili. Probili smo sva dna, i sada, nakon vijesti o njenoj smrti, propadamo kroz rupe proćerdanih nadanja.
Kojih nadanja, pitam se sad, nakon pročitanih tekstova sa brutalnim naslovima, i još brutalnijim sadržajima…?
Zar nije čovječanstvo davno, prije svih civilizacijskih tekovina, za koje su se neki ljudi borili svojim životima, već bilo svjetina na tribinama, koje je urlikalo na krv i bacanje ljudi lavovima? Zar se nije dovoljno prisustvovalo javnim vješanjima i spaljivanjima na lomačama?
Je li ostao taj crv koji podriva želju za krvlju, nasiljem, smrću i svemu onome što nas je, vjekovima, izdizalo iznad nivoa niskih nagona? Jesmo li ikada mit „hljeba i igara“ shvatili ozbiljno, u svom njegovom apsurdu i besmislu, ili smo njegovo istorijsko značenje percipirali kao nešto što treba da nastavimo da živimo?
Izgleda da jesmo, i ne mogu da se otmem utisku ne tako velikog čuđenja na svo čerečenje koje je priređivano porodici djevojčice u prethodnim danima, sva mozganja izašla iz usta onih „pametnih“ kojima je izgleda, sva snaga mišića prešla u riječi.
Riječi zbog kojih više nema cenzure, ni kazne za ono što znače, i posledice koje ostavljaju. Nema razmišljanja o onome što će se reći, ni sankcionisanja nakon što se kaže. Postavljeni su gvozdeni amovi na visoke čelenke, prosuti otrovi na jezike, i oni neumorno palacaju svim instrumentima koji su im dati mogućnostima savremenog svijeta.
Jedan mladi život, tek u začetku, je izgubljen. Mrtvima se ne vrijedi izvinjavati, ne čuju. Ostala je činjenica da je većina imala viziju toga šta se dogodilo, prije nego što se dogodilo.Kada bi u ovoj zemlji postojala još mrvica ljudskog dostojanstva, stid i potrebu za izvinjenjem porodici ove djevojčice bi trebala da osjeća upravo ta većina.
Najprije prema sebi samima, a onda i prema društvu koje, sad više nema nikakve sumnje, upravo zbog takvih i propada. Kroz sva proćerdana nadanja.
Piše: Selma Hurić
