U vremenu u kojem se suština često zamagljuje iluzijom, a riječi gube na značenju, postoji rijetka vrsta intelektualki koje riječ doživljavaju kao svetinju. Jasmina Luboder-Leković, žurnalistkinja, pjesnikinja i pripovjedač, pripada upravo tom krugu onih čiji su odgovori promišljeni, jasni i satkani od iskrene potrebe da se kaže nešto što ostavlja trag.
Rođena u podnožju Hajle, u Rožajama, Jasmina nosi duh svog zavičaja ne samo u mislima, već i u svojoj riječi – toploj, odmjerenoj, onoj koja plete ljudske emocije prema prijateljima i saradnicima. Njeni odgovori na jednostavna pitanja ne odaju samo skromnost, već i duboku misaonost žene koja zna da posmatra svijet izvan nametnutih kalupa i stega.
Kada govori o vremenu koje je obojeno digitalnim sadržajima, Jasmina ne kritikuje tehnologiju, već ukazuje na gubitak iskrenosti u međuljudskim odnosima. Njeno poređenje s majkama prošlih generacija nije slučajno – u njemu se ogleda čežnja za vremenom u kojem su riječi imale težinu, pogledi dubinu, a tišina nije značila prazninu. Ona primjećuje da smo postali digitalno pismeni, a duhovno nepismeni, što je jedno od najsažetijih i najpreciznijih tumačenja svijeta u kojem živimo, piše Božidar Proročić, književnik i publicista.
Skromna u riječima, ali bogata u mislima, Jasmina ne nameće svoje stavove, već ih gradi kroz simboliku i atmosferu. Njena ljubav prema pticama nije tek običan odgovor na pitanje o omiljenoj životinji – to je njeno životno načelo. Sloboda, kako u kretanju, tako i u mišljenju, ono je čemu teži i što se osjeća u njenim pjesmama. Njena poezija ne traži visoke tonove, ne nameće se, ali ostavlja utisak – poput tihe, ali duboke vode. Njen književni ukus otkriva osobu koja razumije suštinu ljudske prirode – Kafka, Selimović, Andrić, Bašić, Bukovski – pisci koji su se bavili pitanjem identiteta, unutrašnjih lomova i borbe sa sopstvenim bićem.
Njihovi svjetovi su složeni, puni simbolike i tjeskobe, ali Jasmina u njima pronalazi istinu. Nije slučajno što je posljednja knjiga koju je pročitala Metamorfoza – priča o otuđenosti, o promjeni, o nerazumijevanju. Ona ne gleda svijet samo kroz ono što je vidljivo, već čita i ono što je ispod površine. Njen odgovor na pitanje o lažima nije tek jednostavno negiranje – ona zna da ljudi mogu lagati druge, ali da je najveća obmana kada lažu sami sebe. “Naučila sam da ljude treba vidjeti, ne samo gledati.” To je njen način da shvati svijet, da razumije emocije skrivene ispod riječi, iza pogleda, u gestovima.
Poezija kao misaona refleksija
Poezija Jasmine Luboder-Leković je misaona refleksija prošlosti, sadašnjosti i vječnih istina koje se ne mogu izbrisati. Njene pjesme nose snagu žene koja ne posmatra svijet površno, već ga duboko osjeća, analizira i pamti. Pamćenje nije samo čin sjećanja, već proces u kojem se emocije utkaju u riječi, a riječi postaju svjedoci vremena.
U pjesmi “Zaškripe vrata”, ritmično ponavljanje zvuka vrata simbolizuje dolazak promjena, ali i traganje za suštinom. “Da li i drugi tragaju za sličnima?” – pitanje koje pjesnikinja postavlja nije samo refleksija ličnog preispitivanja, već univerzalna potraga za istinom, za onima koji dijele iste vrijednosti. Lažni osmjesi se otapaju pod teretom istine, baš kao što snijeg prekriva tragove onih koji nisu bili iskreni. Ova pjesma odiše atmosferom neminovnosti, osjećajem da se istina uvijek razotkriva, uprkos svim pokušajima da se sakrije.
U “Mjehuri i pjena”, pjesmi snažne simbolike, kroz slike grada, mora i oluje prikazuje se krhkost ljudskih težnji. Grad od pjene i mjehurića je metafora za ideale i nade, za one trenutke radosti koji blistaju prije nego što ih stvarnost izbriše. Tvrđave nadanja stoje uspravno, ali oluja dolazi, pljusak ih briše – ostaje samo pijesak. U tim naizgled prolaznim slikama krije se dublja poruka: ono što ostaje nije materijalno, već ono što je utkano u ljudsku svijest, u uspomene, u misli koje se vraćaju čak i kad su gradovi porušeni.
Prašina prošlosti i snovi koji se ne zaboravljaju
U pjesmi “Čujem da se vraćaš starim hodnicima”, Jasmina piše o sjećanju, o povratku u prošlost koja je zauzela prijesto u ljudskom umu. Simbolika paučine, prašine i sjenki koje vladaju sobom ukazuje na unutrašnji konflikt između prošlog i budućeg. Uspomene, premda dragocjene, nisu dovoljne za sutra. One mogu biti vodič, ali ne i oslonac. Zato pjesnikinja poručuje – ne odustaj! Ovo je pjesma žene koja razumije snagu prošlosti, ali i neizbježnost kretanja naprijed, ma koliko ono bilo teško.
U “Sanjala sam davno odsanjan san”, motiv neba i pahulja stvara osjećaj distance između različitih svjetova snova. Nebo je visoko, a odjek pahulje ostaje zaboravljen. Postoji čežnja za nečim što je izmaklo, što se nije ostvarilo. Ova pjesma je minijaturna, ali emotivno snažna – u samo nekoliko stihova oslikava osjećaj nedosanjanih snova, nečega što je bilo na dohvat ruke, ali se raspršilo poput pahulje.
Miris kahve kao dokaz i tragom jednog pisma
Najveća snaga ženskog pera dolazi do izražaja u pjesmi “Dokaz”, gdje se kroz narativ o Fatimi i Ljutvu prepliće sudbina, prijateljstvo, rad i gubitak. Pjesnikinja gradi priču o jednoj zimi, o jednoj kući, o ženi koja tka dane u ćilime čekanja, o mužu čije su ruke teške od posla i života. U tom vremenu, tiha podrška dolazi kroz prijateljstvo s Hatidžom – kahva, razgovori, mali rituali koji život čine podnošljivijim. Ali dolazi trenutak kada se sudbina prelama – Ljutvo na sudu izgovara miris kahve kao neoboriv dokaz. Pjesma je bolno svjedočanstvo kako se dom može ugasiti, kako toplota može nestati, kako se životi mogu promijeniti u samo jednom trenutku. I dok se snijeg i dalje zadržava na Mojstiru, ta kuća više nikada neće biti topla.
U posljednjoj pjesmi, “Tragom jednog pisma”, Jasmina Luboder-Leković dotiče se suštine ljudske povezanosti kroz generacije. Pismo je simbol onoga što ostaje, trag kojim hodimo kroz prošlost i sadašnjost. Svaka riječ napisana tintom u hartiju postaje trajno svjedočanstvo, nešto što se ne briše lako. Iza svakog rukopisa krije se priča, iza svake ispisane misli stoji osoba, njeni snovi, njeni strahovi, njena ljubav. Ova pjesma je o očevima, o amanetima, o odgovornosti koju nosimo jedni prema drugima. Njen završetak nije samo refleksija na prošlost, već i poziv da se ne zaboravi – da se pamti.
Glas žene koja pamti
Jasmina Luboder-Leković, rođena 24. septembra 1983. godine u podnožju Hajle-Rožaje, diplomirana je žurnalistkinja. Radila je kao trener za nezaposlena lica u crnogorskom Zavodu za zapošljavanje i kao bibliotekar. Trenutno radi u Istorijskom arhivu “Ras” u Novom Pazaru. Pohađa Radionicu kreativnog pisanja Enesa Halilovića. Piše poeziju i prozu. Najljepše zvanje – Lamijina i Linina mama.
Jasmina Luboder-Leković ne piše samo pjesme – ona piše svjedočanstva, bilježi misli, osjećaje i sjećanja. Njena poezija nije ukrašena suvišnim metaforama, već nosi snagu jednostavne istine. Kroz svoje stihove ona postavlja važno pitanje: šta je ono što ostaje iza nas? Da li su to lažni osmjesi koji se tope na zimskom vjetru ili su to mirisi, riječi, tragovi pisama i sjećanja koja se prenose kroz generacije? Njene pjesme nose glas žene koja ne zaboravlja, ali i ne ostaje zarobljena u prošlosti.
Ona zna da su uspomene važne, ali da nisu dovoljne za sutra. I zato njena poezija ne služi samo da podsjeti – ona služi da opomene. Da natjera na razmišljanje. Da probudi. I zato pamti. Jasmina Luboder-Leković pripada onim posebnim intelektualkama koje ne koriste svoju riječ da bi se nametnule, već da bi premostile tišinu, takođe podsjetile na istinske vrijednosti. Njena poezija nije samo umjetnički izraz, već i svjedočanstvo vremena, života, sudbina običnih ljudi čiji su snovi i uspomene utkane u hartiju. Kroz svoje stihove i misli, ona potvrđuje da je snaga žene u njenom pogledu na svijet – u sposobnosti da pamti, razumije i osjeća, ali i da ne odustane.
