Kada sam uzeo roman u ruke “Prazne kuće” autorke Danke Ivanović, pročitao sam ga u jednom dahu i za to postoji mnogo razloga. Danka Ivanović, jednim svojim dijelom i bićem, pripada Vojkovićima i Ćeklićima po ocu, dok drugim dijelom, po majci, vuče korijene iz Grblja. Njen odnos prema simbolu prazne kuće, prikazan u romanu, otkriva slojevitu priču u kojoj je očigledna uloga žena često potisnuta ili prećutana. Priča prati junakinju kroz različite faze odrastanja, od đetinje nevine radoznalosti do bolnog susreta sa realnošću svijeta odraslih u kojem se sudaraju patrijarhalni obrasci, društvena očekivanja i unutrašnje čežnje za slobodom i samospoznajom, piše Božidar Proročić, književnik i publicista.
Kroz priču o svom ocu, njegovom ranom gubitku, ali i o stricu koga naziva „štrikelijus“, autorka nas vodi od sopstvenog odrastanja pored ognjišta, preko školovanja, sve do čestih kajanja i meditativnih trenutaka. Roman je prepun fragmenata njenih ličnih, često bolnih razmišljanja, koja su prožeta citatima iz literature. Ti citati ne samo da obogaćuju tekst, već i preplavljuju njene misli, čineći ovaj roman neobičnim a formu netipičnom za savremenu prozu – upravo to ga čini posebnim. Prazne kuće simbolizuju mnogo toga – odjek prošlih vremena, žena, majki i baka, koje su nosile breme života i gradile male trenutke sreće unutar muško-ženske paradigme, često u sjenama. Danka Ivanović kroz ovaj roman daje glas upravo toj tišini i praznini, ispunjavajući je emotivnim nijansama, introspekcijama i slikama života koje ostavljaju snažan utisak. Kao što su prazne kuće simbol prošlog života, tako je i Dankin život isprepletan kontrastima – snage i krhkosti, lične introspekcije i univerzalnih tema.
Roman “Prazne kuće” Danke Ivanović prožet je snažnom nostalgijom koja se provlači kroz svaku stranicu, ostavljajući čitaoca duboko uronjenog u atmosferu sjećanja, intime i introspekcije. Autorka vješto gradi narativ kroz emotivne fragmente prošlosti, evocirajući slike i osjećanja vezana za oca i strica, čija prisutnost, iako fizički odsutna, dominira njenim mislima i djelovanjem. Svaka sitnica, predmet ili prizor koji ih podsjeća, posta sjećanje čineći ovaj roman svojevrsnim ličnim post festumom, đe se identitet formira u stalnom dijalogu. Kuća, ili bolje rečeno, kuće koje simbolizuju cijeli jedan svijet – porodicu, odnose, uspomene – postaju centralna metafora romana. One nisu samo ovjekovječeni trenuci, već i mentalne mape sjećanja, čežnje i ličnog preispitivanja. Autorka nas vodi i kroz “kameno more” Katunske nahije, đe se priroda stapa sa duhovnim pejzažima čežnje i logike. Knjige i police koje su u kući bile simbol obrazovanja i intelektualnog uzdizanja, reflektuju i njen vlastiti pogled ka budućnosti. Ali kakva je ta budućnost? Šta ona znači za Danku, ali i za njen roman?
Danka Ivanović ne nudi direktne odgovore, već kroz složenu strukturu i emotivnu dubinu svog narativa ostavlja prostor čitaocu da pronađe sopstvene odgovore. Njen roman nosi tragove ličnog suočavanja sa gubitkom, čežnjom i prolaznošću, ali i sa otporom i snagom da se ti fragmenti prošlosti pretoče u trajno književno djelo. Upravo u tom preplitanju ličnog i univerzalnog, “Prazne kuće” nalaze svoj poseban ton – onaj koji odolijeva vremenu, baš kao što je Umberto Eko primijetio o knjigama: „Knjiga odolijeva zubu vremena, ne zastarijeva i ne traje sezonu ili dvije.“
Ovaj roman postavlja pitanja o granicama identiteta, važnosti porodice i moći sjećanja. U Dankinom nostalgičnom tonu osjeća se duboko ukorijenjena čežnja za prošlim vremenima, koja, iako bolna, ostavljaju trag koji se ne može izbrisati. Taj ton nije samo sredstvo evociranja emocija, već i moćan glas kojim autorka istražuje univerzalne teme prolaznosti, nesigurnosti i snage žene u vremenu kada su ti glasovi itekako bili i važni i bitni u zajednici. Priča se odvija u okruženju koje istovremeno djeluje restriktivno i inspirativno, dok glavna junakinja, kroz proces sazrijevanja, pronalazi snagu da prigrli svoju autentičnost u svijetu punom očekivanja i normi. Ovaj roman nosi duboku emotivnu i literarnu vrijednost, dok čitaoca podsjeća na važnost “ženskih glasova.”
Autorka koristi introspektivne dijaloge i reminiscencije kako bi prikazala unutrašnji svijet naratorke, prepun nostalgije i suočavanja sa prolaznošću. Ponavljajući motiv oca i strica, kao i predmeta koji ih simbolizuju – poput žute burme, plave teksas jakne ili mirisa jabuke – svjedočeći o potrebi da se prošlost zadrži u sjećanju. Ta sjećanja nisu idealizovana, već su opterećena osjećajem gubitka i čežnje, dok istovremeno pružaju utočište u nestalnoj sadašnjosti. Kuća je metafora za međuljudske odnose, nostalgiju i identitet. „Prazna kuća“ se pojavljuje kao prostor sjećanja na voljene, ali i mjesto sukoba tradicija, običaja, vjerovanja i pogleda. Ona je simbol sigurnosti, ali i opterećenja naslijeđem. Rečenica poput „Ljudi mile kroz kuću koja je ušir otvorena“ i opis rituala priprema u kući govore o prolaznosti i cikličnosti života, dok su sjećanja na oca i strica ukorijenjena u njenim zidovima.
Pitanja jezika i identiteta važna su tema u ovom odlomku. Kroz dilemu o učenju jezika („Zašto nisi naučila holandski?“) i refleksiju o francuskom jeziku Agote Krištof („Da li će i meni, kao Agoti Krištof, francuski ubiti maternji jezik?“), autorka istražuje kako jezici oblikuju identitet, ali i donose otuđenje. Ovo pitanje dodatno je naglašeno citatom Quot linguas calles? i dilemama prevođenja, što oslikava unutrašnji konflikt pitanje je? Ivanović koristi ironiju i autoironiju kako bi istražila nesavršenosti ljudske prirode i društva. Primjeri poput „Vi zapravo varate pisanjem“ ili „Što će biti?“—„Ne znam.“ oslikavaju osjećaj apsurda i nemoći pred pitanjima života, smrti i smisla. Ironična introspekcija („Što bi se desilo da je Njegoš bio ružan?“) otkriva duboku ljudsku potrebu za smislom čak i u naizgled trivijalnim pitanjima.
Roman “Prazne kuće” Danke Ivanović, osim što se ističe nostalgičnim tonom i introspektivnošću, obiluje suptilnim humorom i ironijom, koji djeluju kao kontrapunkt težini emocija i dubini tematike. Ova dvoslojnost narativa pruža jedinstvenu dimenziju djelu, omogućavajući čitaocu da, pored refleksije, pronađe i trenutke olakšanja u narativnim zaokretima. Prazne kuće su i svojevrsna kritika društvenih normi, đe junakinja, intelektualka i feministkinja u nastajanju, prkosi ustaljenim pravilima, tražeći sopstveni put u svijetu koji pokušava da je ograniči. Ovo djelo čitaocu pruža ne samo literarni užitak već i prostor za promišljanje, postavljajući pitanja o tome koliko smo svi mi oblikovani sredinom iz koje potičemo i kako pronalazimo sopstveni glas u njenim okvirima. Kroz ovu izuzetnu priču, autorka uspijeva da poveže snažne fragmente stvarajući roman koji ostaje urezan u sjećanje dugo nakon što je pročitan. Kroz bogate opise i upečatljive dijaloge, autorka stvara atmosferu u kojoj svaki detalj, od zvukova prirode do tišine napuštenih kuća, postaje simbol unutrašnjih previranja i potraga za smislom. Likovi su duboko ljudski, sa svim svojim manama, vrlinama i tajnama koje otkrivaju kroz suptilne interakcije.
Budućnost njenog romana nije samo u njegovom simboličkom značenju, već i u njegovoj trajnosti – u načinu na koji će i dalje inspirisati, povezivati i podsjećati čitaoce na vlastite „prazne kuće“ i tihe odjeke prošlosti. To je djelo koje, poput onih kuća, ostaje kao svjedok života, ljubavi i sjećanja. Jedan od najsnažnijih elemenata odlomka jeste osjećaj neodvojivosti prošlosti i budućnosti. Pitanje „Kakva je budućnost njenog romana?“ postavlja se implicitno kroz dileme naratorke o pisanju, opstanku jezika i odnosima sa voljenima. Njeno pisanje postaje način suočavanja sa sobom i prošlošću, ali i prostor za stvaranje budućnosti. Fragmentarna forma i dijalozi koji ostavljaju prostor za interpretaciju dodatno obogaćuju narativ, čineći ga djelom koje traje, odolijeva vremenu i poziva čitaoca na razmišljanje o sopstvenim „praznim kućama.“
Ponosan što je Danka dio nasljeđa njenog oca Mila, iz Vojkovića, koji je bio ne samo zaljubljenik u knjige već i istinski Ćeklić dušom i srcem, autorka nam kroz roman “Prazne kuće” daruje priču koja prevazilazi granice trenutka i postaje dio vječnosti. Smrt je zaista samo trenutak, prolazan i neizbježan, dok književnost, kao oblik trajnog sjećanja, opstaje kao vječni most ljudskih patnji ali i emocija. U Praznim kućama, koje su samo naizgled formalne i prazne, odzvanjaju duhovi prošlosti, sjenke onih koji su u njima živjeli, voljeli, patili i sanjali. Ona nas vodi kroz sobu po sobu, kroz sjećanje po sjećanje, dok svaka riječ i svaki opis odišu toplinom, dubokom emotivnošću i nadasve, ljuckošću. Kroz majstorski oslikane slike porodičnih odnosa, društvenih normi i unutrašnjih previranja, autorka stvara djelo koje dodiruje srž ljudske duše. Prazne kuće nas podsjećaju na to koliko je važno da čuvamo priče i sjećanja, jer kroz njih, sve ono što smatramo izgubljenim nastavlja da živi. Ovo je roman snažne književne naracije – to je dirljiva i iskrena ispovijest, ogledalo kroz koje se prelamaju slojevi. Autorka nas podsjeća da i u najtišim, najskrivenijim uglovima našeg postojanja postoji snaga priče koja nas spaja, povezuje i čini ljudima. Prazne kuće su roman o onome što ostaje u nama – živopisna, emotivna, i nadasve autentična veza sa onim što zovemo dom.
Roman Prazne kuće Danke Ivanović može se uporediti sa djelom “Sopstvena soba” Virdžinije Vulf, jer obje autorke kroz svoje književne narative istražuju suštinska pitanja identiteta, položaja žena u društvu i značenja doma kao metaforičkog i stvarnog prostora introspekcije i otpora. Dok Ivanović kroz simboliku praznih kuća evocira sjećanja, porodične odnose i neiskazane priče žena u tradicionalnom crnogorskom društvu, Vulf problematizuje ekonomske i društvene prepreke koje ženama onemogućavaju stvaranje i intelektualno izražavanje. Obje autorke daju glas onima čije su priče često zanemarene, fokusirajući se na unutrašnje svjetove svojih junakinja.
Danka Ivanović kroz introspektivne dijaloge i fragmente sjećanja oslikava patrijarhalnu stvarnost u kojoj žene balansiraju između očekivanja sredine i sopstvene čežnje za slobodom. Slično tome, Vulf u Sopstvenoj sobi problematizuje isti sukob, ali ga smješta u širi kontekst zapadnog društva, razmatrajući kako ekonomska zavisnost utiče na stvaralaštvo žena. Dok Ivanović koristi simboliku prazne kuće da prikaže duboke emocionalne veze i teret nasljeđa, Vulf koristi metaforu sobe kao prostora intelektualnog oslobađanja. U oba djela, prostor – bilo fizički ili metaforički – postaje ključ za razumijevanje identiteta žena i njihovih težnji.
Emotivna i introspektivna priroda Ivanovićevog romana prožeta je suptilnim feminističkim otporom, koji se ogleda u prikazu junakinje koja, suočena sa prošlošću i gubitkom, pronalazi snagu za redefiniciju sopstvenog identiteta. Vulf koristi sličnu strategiju kroz eseje u kojima se identitet žena istražuje u odnosu na prostor, obrazovanje i pisanje. Obje autorke kritikuju društvene norme, ali dok je Ivanovićev pristup narativan i intiman, Vulf je filozofična i argumentovana, obraćajući se čitatocu direktno.
Iako su vremenski i geografski konteksti ovih autorki različiti, njihove poruke su univerzalne. Ivanovićev roman kroz lične priče postavlja pitanja o ženskom položaju unutar tradicionalne zajednice, dok Vulf kroz esejistički ton ukazuje na sistemske nepravde koje ograničavaju žene u svim društvima. Obje autorke donose snažnu feminističku poruku, ukazujući na to koliko je važno da žene pronađu svoj glas, bilo kroz simbolički povratak praznim kućama ili stvaranje vlastitih soba. Ovo književno povezivanje svjedoči o snazi literature da premosti granice prostora i vremena u borbi za žensku autonomiju i slobodu.
Iz biografije Danke Ivanović izdvajam:
Danka Ivanović (Cetinje, 1988) završila je osnovne i master studije francuskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Beogradu i Univerzitetu u Luvenu. Trenutno na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu pohađa doktorske studije književnosti. Prevodi sa francuskog, a njeni prikazi i poezija objavljivani su u časopisima Polja, Ulaznica, Beogradski književni časopis, Književna istorija, na internet portalima i u zborniku poezije Tajni grad (Enklava, 2021). “Prazne kuće” prvi su autorkin roman.
