Napolju je tišina…nadovezujem se na nju tako što puštam klasiku i prepuštam se pisanju…Zapravo, razmišljanju o načinima kako da se ova pošast, u vremenu kada nikome, ali apsolutno nikome, nije lako, prevaziđe.
Kažu da je korona virus najviše okidač za probleme ljudi sa mentalnim zdravljem. Ovo se događa iz više razloga: fokus u razmišljanju se sa življenja prebacuje na preživljavanje, manje je društvenih aktivnosti i javlja se usamljenost, pokreće se osjećanje beznadežnosti i očajavanje, povišena je zdravstvena anksioznost, snižena je finansijska sigurnost i sigurnost zaposlenja, u karantinu je teže skrenuti pažnju da već postojećih problema sa mentalnim zdravljem…
Ovo se sve, naravno, može dogoditi i ljudima koji su psihički stabilni. Razlog za to je najviše panika, strah, osjećaj bespomoćnosti jer se događa nešto što nije u moći ljudske kontrole. Ipak, mnogi su uzrok ove pošasti objasnili potrebom prirode da se odmori, prevelikom eksploatacijom prirodnih resursa od strane kapitalizma, užurbanošću i konstantnom jurnjavom za uspjehom, pa samim tim i pojavom mentalnih bolesti.
Zar nije onda možda došao momenat da se okrenemo sebi samima, da apele i mjere vlasti širom svijeta da ostanemo kod kuće i ne komuniciramo ni sa kim bez preke potrebe, shvatimo kao glasnike preko kojih nam ta ista priroda poručuje da joj treba odmor od nas, a nama samima vrijeme u kojima ćemo se sa sobom suočiti, i uvidjeti ko smo u stvari, i da li smo zapravo to što jesmo?
Za većinu mentalnih bolesti se, statistički gledano, kao razlog navodi „pogrešan život“, odnosno dolaženje do one tačke u životu kada čovjek shvati da je odabrao životni put koji nije bio put njegovih/njenih aspiracija i afiniteta, već sticaj okolnosti pod kojim je naveden/a na određene izbore. Tada se javlja neka vrsta „oportunitetne panike“, koja zapravo predstavlja svojevrstan očaj zbog propuštenih prilika u životu, koja često za poslijedicu ima mentalno oboljenje. Statistika takođe kaže da su žene sklonije depresiji, pogotovo u godinama života kada se približavaju, ili su već, u klimaksu, što je često uzrokovano navedenim. Odluke koje su donešene kao poslijedica odgovarajućih okolnosti u datom trenutku, kao što su izbor zanimanja, zaposlenja, mjesta u kojem će se živjeti i sl., u dosta slučajeva se u se pokazale kao pogrešne, pogotovo kada su žene u pitanju, jer su, realno, manje u mogućnosti da biraju.
Vrijeme koje od nas zahtijeva da se, maltene, skoro u potpunosti distanciramo od drugih ljudi, može biti idealno vrijeme u kojem ćemo preispitati životne odluke koje su naše bivstvovanje određivale do sada. U dopisivanjima i telefonskim razgovorima sa bliskim osobama, čujem da se iz podruma vade šivaće mašine, prepravlja neka stara odjeća i šije nova, naručuje daš masa za vajanje i nastaju neki divni novi predmeti, opremaju potkrovlja sa dugo prikupljanim tehničkim sredstvima za mini-muzička studija, nastavljaju pisati davno započete knjige, ručno se pravi nakit, broševi i ukrasi…Sve su to neki duboko zakopani talenti, koji su tavorili ispod nekih, okolnostima nametnutih poslova i svakodnevice, koja je izazivala osjećaj tjeskobe u ljudima i proizvodila neke turobne osjećaje.
Zar onda nije bolje da prestanemo da paničimo i strahujemo kako ćemo se razboljeti, da se saberemo i poslušamo apele, odnosno ispoštujemo mjere koje vlasti svakodnevno donose i time svedemo mogućnost sopstvene i bolesti najbližih na najmanju moguću mjeru, a da se istovremeno okrenemo sebi, da vidimo kuda smo i da, kada se sve ovo završi, svi zajedno, pročišćeniji i odgovorniji, krenemo da se dižemo iz pepela u kojem se nalazimo? Jer neće biti lako, a poslijedice će osjećati cijelo društvo.
Tišina napolju se savršeno uklapa sa klasikom. Vjerovatno ću i posle ovog teksta nastaviti da pišem. Budite mi zdravi i volite sebe i svoje bližnje, a prije svega odgovorni i disciplinovani.
Borimo se protiv ove pošasti zajedno ?
