Ekonomsko osamostaljivanje žena – preduslov zaustavljanja nasilja

Piše: Selma Hurić Objavljeno: 25/11/2019
featured image

Danas je međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Sve vijesti koje su se danas mogle čuti su kao uvodnu najavu imale obaveštenje o ovom danu, koji se obilježava uglavnom tako što se konstatuje koliko je žena ubijeno od početka godine, od strane kojih lica je to urađeno (muževa, partnera, očeva..), kao i šta bi sve trebalo uraditi da se taj trend zaustavi….Ovdje je u vrhu „prijedloga“ uvijek prijavljivanje nasilnika, što je, naravno, logičan korak, ali tek kada se neki drugi koraci pređu. I to ne na individualnom, nego na društvenom planu.

Da bi u našem društvu bilo normalno da žena prijavi muškarca za psihičko ili fizičko nasilje (kao i bilo ko koga, uostalom), neophodno je stvoriti klimu za tako nešto. Nekoliko je razloga zbog kojih smo kao društvo vrlo daleko od toga.

Ne možemo o prijavljivanju bilo kojeg oblika nasilja govoriti u društvu u kojem se većina tih oblika bukvalno ne prepoznaje kao takvo. Svaki vid uznemiravanja, prisiljavanja, verbalnog i fizičkog nanošenja štete, smatra se nasiljem, međutim, u našoj sredini žene često trpe, jedno ili više od navedenog, a da o tome ćute ili čak to prihvataju kao normalno. Ćute uglavnom jer se boje, okoline, osuđivanja i sl., a prihvataju kao „normalno“, često jer su i same odrastale u takvoj vrsti okruženja, a nisu imale prilike da se dovoljno osvijeste i samim tim, ni snagu da se pobune.

Takođe, na možemo o smanjivanju nasilja govoriti u društvu u kojem se rodna ravnopravnost u određenim krugovima ismijava, ima veoma slabo uporište u medijima, a sve što ima veze sa feminističkim pokretom omalovažava.

Ipak, ono što je najvažnije i što je definitivno neophodno da bi se uopšte krenulo ka rješavanju ovog problema je fokus na žrtvu, odnosno na sve one faktore koji utiču da joj se nasilje dogodi, prije, u toku, i poslije samog njegovog čina. Ovdje konkretno mislim na sve one pojave koje do njega dovode, a koje se mogu dovesti u vezu sa razlozima koje sam već navela, zatim načine na koje je izvršeno, i, što je možda i najvažnije – kako preživjeti nasilje, odnosno šta posle. Mnoge žene koje ga prežive se nikada ne oporave, a dosta njih ostane da živi na nekoj vrsti „uslovne slobode“, odnosno konstantnog straha da nasilnik vrijeba iza svakog ćoška. Da zlo bude gore, ni društvo, ni bliža okolina često ne pokazuju dovoljno empatije ni razumijevanja prema ovom, slobodno rečeno, cjeloživotnom procesu koji slijedi nakon ovakvog čina. Iako se dogodi da institucije reaguju i da nasilnik dobije zasluženu kaznu, uvijek postoji ono saznanje da će jednom izaći i da će se agonija ponoviti.

Kako onda žena, bilo kojih godina ili statusa, da se suoči sa nasilnikom, na koga da se osloni, na kakvu pomoć može da računa? Iako je uloga države važna i neophodna, sve do momenta dok se ne stvori povoljna klima za ovakvo nešto, žene moraju da shvate da su ipak same sebi najveći oslonac. Zbog toga je ekonomsko osamostaljivanje žena jedan od preduslova zaustavljanja nasilja, kao i bilo koje vrste diskriminacije po osnovu rodne pripadnosti. Jedino jake, samostalne i naravno, solidarne, žene mogu da se usprotive ovoj društvenoj pošasti i pomognu same sebi, kao i jedne drugima.

Creative
Društvo
Kolumne
Ostalo
Posao
Uncategorized
Vijesti
Zabava