„Za društveno blagostanje se može reći da raste, samo ako raste individualno blagostanje bar jednog pojedinca u društvu, a da istovremeno nikome ne opada. Dakle, promjena je dobra ako je nekome bolje, a istovremeno nikome nije gore“.
Vilfredo Federico Pareto, italijanski ekonomista, sociolog i inženjer.
Paretova efikasnost, ili Paretov kriterijum, čijom smo se analizom dosta bavili na fakultetu, možemo primijeniti na trenutno stanje u društvu, kako u Crnoj Gori tako i u svijetu.
Pored realne brige o zdravlju čovječanstva, ovih se dana mnogi analitičari bave i pitanjem društvenog opstanka nakon pandemije. Vrlo je izvjesno da će se poslijedice svega što se trenutno dešava, osjećati dugo kada se ovo završi. Pored odgovornosti koju snosimo za spriječavanje širenja zaraze, kao društvo, ali i kao pojedinci, trebali bi da shvatimo da svojim ponašanjem možemo da utičemo na to da šteta, nakon svega ovoga, bude minimalna.
Tri su bitne vrste subjekata čije je ponašanje od krucijalne važnosti u ovoj situaciji: država (njeni organi), privreda (preduzeća), i domaćinstva (stanovništvo). Od njihovog pojedinačnog djelovanja, kao i međusobne interakcije, uveliko zavisi, prvenstveno, kako ćemo svi proći kroz ovu situaciju, i kakve poslijedice će ona za sobom ostaviti.
Kada je u pitanju privreda, odnosno proizvodna, trgovinska i uslužna preduzeća, jasno je da se, u odnosu na promijenu potreba stanovništva u ovoj situaciji, mijenja i njihovo poslovanje. Tako će se rad nekih (pogotovo proizvodnih i trgovinskih) povećati, dok će se neke vrste uslužnih smanjiti, a neke u potpunosti ugasiti. Ono što je važno kod prevazilaženja ovog problema je, na prvom mjestu, shvatanje da ovo stanje neće zauvijek trajati. Drugo, potrebno je, ukoliko je preduzeće u mogućnosti, da svoje usluge prilagodi, npr, online poslovanju, da ih zamijeni nekima koje su iz srodne grupe ali su trenutno izvodljivije (npr, saloni za šminkanje ili tetovažu mogu se, trenutno, preusmjeriti na snimanje tutorijala vezanih za tehnike rada, računovodstvene ili turističke agencije mogu ponuditi online obuke, frizerski saloni se mogu posvetiti izradi perika ili nadogradnje i sl..). S druge strane, preduzeća koja imaju povećan promet poslovanja treba da pokažu solidarnost i probaju da se povežu sa ovima čiji je promet opao, da pokušaju da njihove usluge uvrste u svoje poslovanje, kako bi se kontinuitet društvene reprodukcije iole održao.
Država, naravno svojom ekonomskom, ponajprije fiskalnom politikom, treba da koristi adekvatne instrumente kojima će pomoći privredi da ovo stanje „pregura“. Pored smanjenja nameta za preduzetnike/ce čiji je posao u opadanju ili u totalnom gašenju, jedna od mjera bi mogla biti i usmjeravanje javnih prihoda na one kritične tačke koje su, iz objektivnih razloga, zastoj u društvenom mehanizmu poslovanja. Transferi novca bi u ovakvoj situaciji trebali da imaju malo drugačiji tok kretanja, i bili bi, naravno, fleksibilni,time što bi se adaptirali u „redovno stanje“ postepeno kako se ono bude i vraćalo.
I naravno, domaćinstva, odnosno konzumenti, ništa manje važni u snošenju ove kolektivne odgovornosti. Ta odgovornost, kao i međusobni osjećaj solidarnosti i empatije, najviše je bio na testu onih početnih dana ove, slobodno je mogu nazvati, „krize“, kada su se munjevitom brzinom kupovale, uglavnom, iste namirnice. Iako su svakodnevno upućivani apeli da robnih rezervi ima dovoljno, da ljudi neće ostati gladni, da je važnije da se ne stvaraju redovi u prodavnicama nego da se formiraju nepotrebne zalihe robe, činjenica je da su ljudi kupovali kao da godinu dana iz kuće neće izaći. Umjesto da se rasporede kupovine, da postoji svijest o tome da nam svima trebaju neka dezinfekciona sredstva i neko brašno, da se neće ništa postići gomilanjem zaliha, to se nije desilo, a ni dalje se ne dešava. Umjesto da se ne kupuju u velikim količinama iste namirnice, znajući da će tako u jednom momentu doći do nestašice pojedinih, već manje količine različitih, kako bi svi otprilike imali pristup svemu, to se takođe nije desilo, niti se dešava. Ljudi moraju da shvate da na ovom svijetu, u ovom društvu, nisu sami i da od njihovih postupaka zaista zavise i okolnosti u kojima će se naći drugi ljudi. Kao što i kaže Pareto, „promjena je dobra ako je nekome bolje, a istovremeno nikome nije gore“.
Mislite o tome. Ponašajmo se odgovorno, u ovom vremenu to nam je individualna i kolektivna obaveza.
