Edin Smailović je rođen u Bijelom Polju 1980. godine. Filozofski fakultet, na Odsjeku historije, završio je u Sarajevu 2005. godine. Pohađao je master studije bibliotekarstva u Ljubljani. Radnu karijeru započeo je u Zavičajnom muzeju u Bijelom Polju 2007. godine, a 2009. je počeo raditi u Narodnoj biblioteci u tom gradu. Na mjestu rukovodioca Narodne biblioteke u Bijelom Polju je od 2012. godine. Objavio je dvije knjige, a pjesme i priče su mu objavljivane u mnogim listovima.
Sa Edinim smo razgovarali o poeziji, pisanju, književnosti kao i o njegovim utiscima i očekivanjima u vezi sa zbirkom poezije „Pjesnička svitanja”, iznjedrene iz projekta „Poezijom manjina do mutikulturalnog bogatstva“ koji je finasijski podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Knjiga i Vi?
Knjiga je nešto sa čim se družim svaki dan. I na poslu i kod kuće. Knjiga je, bukvalno, dio svakog mog dana. Naravno, vremenom, zbog prirode posla (bibliotekar sam) zapadnu vam za oko i neka druga interesovanja za knjigu koja nisu samo čitalačka. Tako da sada odmah primjećujem kakav je dizajn knjige, kako je urađen prelom sadržaja, koji je font slova korišćen i tako dalje.Treba biti iskren. Živimo u vremenu u kojem je pored toga što morate imati dobru knjigu, morate imati i knjigu koja lijepo izgleda. Bez nje su vam na onom što zovemo tržište šanse veoma male, a u ovakvoj konkurenciji kakva je danas treba puno rada da ljude uopšte zainteresujete za knjigu.
Kako je počela Vaša pjesnička priča?
Pa mislim da svaki čovjek piše iz neke unutrašnje potrebe. Iz onoga što ga muči, tragajući za odgovorima koji su za ovaj svijet čista mezafizika. Zato su i ti odgovori, ako ih nađe ,jako nesigurni i sami u istom domenu. Ali zbog toga i jeste književnost umjetnost.
Koji su Vaši najveći uspjesi?
Najveći pjesnički, ali i svaki drugi uspjeh je ostati vjeran sebi. Ne praviti kompromise u smislu dopadanja javnosti, klanu, centru moći. Tako je i sa poezijom. Ona mora ići u skaldu sa vremenom. Ne možemo pjevati o ljepoti vremenskih prilika u ovakvom okruženju. Poezija mora da udara, mora da boli i mora da pošalje poruku. To su po meni, neki osnovni zadaci poezije danas.
Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate bez obzira na trendove?
Upravo ono što sam gore kazao. Ostati svoj, jer ono što je od nas je autentično. Danas je puno onih koji bi da oponašaju stil nekog prohujalog vremena. Koliko god to pokušavali, istina je da to ostaje nekom prošlom vremenu.
Imam pisce koje najradije čitam, ali bih rekao da puno više pišem po vlastitom osjećaju pa kud me odvede.
Koja su tri osnovna pravila koja svako ko se bavi pisanom riječju mora da ispoštuje?
Da bude iskren, dakle da jasno govori šta mu se dopada ili ne, da bude radan, da ne vjeruje nagradama i priznanjima jer kod nas nagrade i priznanje i ne samo u oblasti književnosti uglavnom pripadaju onima koji ih nikada ne bi trebali dobiti. Na kraju, o svemu će odlučiti vrijeme. Ono je majstorsko rešeto i u njegov sud ne treba sumnjati. Posmatrajući sa određene distance „preživjeli“ su samo određeni pisci i njihova pojedina djela. Sve drugo je prekrio veo zaborava.
Šta svaki stvaralac treba da ispunjava, a bitno je za vašu profesiju?
Da zna dobro da piše. Isključivo i samo to.
Koliko ste zadovoljni trojezičnom zbirkom “Pjesnička svitanja”?
Smatram da je jako važno da se poezija čuje na drugim jezicima. Poeziju je jako zahtjevno prevoditi. Zato smatram da je najveća vrijednost to što svi možemo našu poeziju čuti na drugim jezicima i time doprijeti do neke nove publike. Zato je, pored svega ostalog, važno nastaviti sa ovom pričom.
Možete li napraviti paralelu između izdavačke industrije i tržišta, književnog ambijenta i podrške?
Izdavaštvo je u Crnoj Gori u teškoj situaciji. Tome kumuje i država koja ne nudi sistemska rješenja. Država treba da podržava umjetnike, naravno i književnike, ali na puno transparentniji način nego što je to do sada radila.
Vaš savjet kao književnika pjesnika bi glasio?
Čitajte, tako ćete odlično razlikovati šta je poezija a šta nije. Jedino stalno čitanje izgrađuje naš ukus i stil i na kraju nas možda učini piscima jednog dana.
