Kada se, u nekim relativno mladim godinama, ljudi odlučuju za izbor zanimanja, teško ćete ikada ikoga čuti da želi da bude domaćin ili domaćica. Ipak, ono što čeka većinu žena u životu, bez obzira na zanimanje za koje se opredijeli, je upravo ova uloga, koja je itekako rodno određena u našem društvu. Po nekom nepisanom pravilu, žene se vremenom same opredjeljuju da budu domaćice, nekdaa jer nemaju priliku da se obrazuju, a još češće jer i pored adekvatnog stepena obrazovanja, nisu u situaciji da ovakve usluge plaćaju, pa se onda odlučuju za jeftiniju varijantu – da pored primarnog zaposlenja budu i domaćice.
Ovdje je vrlo bitno obratiti pažnju na momenat „plaćanja usluga“ ove vrste posla. Kada neko zaposli osobu, obično žensku, da obavlja ovu dužnost, onda se podrazumijeva da ta osoba za svoj posao bude adekvatno i plaćena. Međutim, kada ste domaćica u svojoj kući, bez obzira na to da li ste još negdje zaposleni, za taj, vrlo naporan i mukotrpan posao, ne primate ni jedan jedini cent. Da stvar bude gora, vodite se kao nezaposleni na birou rada, pa se samim tim u društvu kojem pripadate osjećate vrlo inferiorno u odnosu na one koji „rade“. A šta sve taj „neviđeni“ posao podrazumijeva? Mnogo, mnogo aktivnosti, koje se konstantno vrte u krug i čini se da im nikad nema kraja. Od brige o higijeni kuće, članovima porodice, spremanja sva tri obroka, preko nabavki i kupovina, razvoženja djece u školu, iz škole, vrtića…Napominjem da ovakve radnje obavljaju uglavnom žene, od kojih je više njih, kako sam već navela, negdje zaposleno.
Put ka rješavanju ovog, iako ga mnogi ne smatraju takvim, problema, nalazi se u relativno novom pojmu na ovim prostorima, a to je rodno budžetiranje. Ono podrazumijeva primjenu rodne analize prilikom planiranja budžeta države, pokrajine, ili lokalne samouprave, odnosno programa, programskih aktivnosti i projekata koji se finansiraju novcem građana i građanki. Sagledava se koje efekte ima preraspodjela sredstava na živote žena i muškaraca, djevojčica i dječaka u društvu, uzimajući u obzir pol, ali i druge socio-ekonomske i ostale važne karakteristike (na primjer stepen obrazovanja, mjesto stanovanja, urbano ili ruralno područje, prihode, etničku pripadnost, invaliditet, ili neko drugo svojstvo) koje osobu ili grupu stavljaju u potencijalno neravnopravan položaj, a kako je to definisano antidiskriminacionim propisima. Šta ovo zapravo znači?
To znači da bi, u odnosu na angažman bilo kojeg građanina/građanke, u društvu, a u odnosu na sve navedene faktore koji njega/nju, karakterišu, trebalo vršiti preraspodjelu budžetskih sredstava, koji su zapravo sredstva tih građana i građanki. U tom slučaju, posao domaćice bi trebao da bude adekvatno plaćen od strane države, u smislu da svaka žena (ili muškarac, što bi, verujem, tada češće bio slučaj) bude plaćena ukoliko se odluči da, umjesto da odlazi na posao, ostaje kod kuće i obavlja dužnosti vezane za brigu o njenoj porodici. Visina tog dohotka zavisila bi, na prvom mestu, od visine prosječnog dohotka u državi, zatim od broja članova porodice, zastupljenosti poslova koji se obavljaju itd..Vjerujem da bi, tek tada, ovo zanimanje dobilo na važnosti, i da bi se možda, u onoj situaciji s početka priče, pokazalo i kao interesantan izbor budućeg zanimanja. Da ne govorimo o tome koliko bi se potrošnja samog stanovništva ovim potezom države uvećala, kao i životni standard, što sve dalje doprinosi povećanju produktivnosti.
Ova ideja je relativno novijeg datuma, ali je značajna i sa mikro i sa makro aspekta: na nivou pojedinačnog domaćinstva kao značajan doprinos kućnom budžetu i motivaciji za taj posao, a na nivou države kao jedna nova vrsta radnog mjesta, koje samim tim podliježe oporezivanju i kao takvo doprinosi povećanju javnih prihoda.
