Bivši radnici beranske fabrike celuloze i papira aktuelizovali su pitanje potrage za arhivskom građom koja je nestala iz ove davno ugašene i zatvorene kompanije, bez koje dobar dio njih ne može regulisati pravo na penziju.
Oni su zatražili da se utvrdi šta se desilo sa personalnom i finansijskom dokumentacijom tog preduzeća za period od 1963. do 2004. godine, piše rtcg.me.
Fabrika celuloze i papira je otvorena 1963. i radila je sve do 1989. godine, kada je zatvorena, odmah nakon AB revolucije. Potom je 1997. godine otvoren samo papirni blok, koji je opet otišao u stečaj 2004. Privatizacija nije uspjela, i vrlo brzo iz fabrike je počelo da se odnosi sve što vrijedi, od starog papira, do starog gvožđa.
Opština Berane je još 2015. godine prijavila Upravi policije da su iz bivše upravne zgrade nestala kompletna dokumenta, među kojima su se, između ostalog, nalazile platne liste koje služe za popunjavanje obrasca M4, prilikom odlaska radnika u penziju.
Bišvi radnici ističu da slučaj nije rasvijetljeni ni do danas i da se oni zbog toga suočavaju sa ozbiljnim problemima.
“Dokumentacija je, prema našim saznanjima, iznešena iz upravne zgrade i natovarena na kamion. Da li je završila na nekom od smetlišta ili je prodata otkupljivačima starog papira, ne znamo. Bilo kako bilo radi se o kriminalu, to je smišljeno urađeno nakon usvajanja zakona na osnovu kojeg bivši radnici propalih preduzeća penziju mogu da ostvare sa navršenih 30 godina radnog staža”, kažu neki od njih.
Nestanak obimne dokumentacije prvi je tada prijavio Mikan Dabetić, knjigovođa koji je u posljednjih trideset godina, nakon zatvaranja fabrike u vrijeme AB revolucije, bio radno angažovan da bivšim radnicima fabrike celuloze i papira izdaje neophodne papire.
“Bio sam zaprepašćen kada sam vidio da je sva finansijska dokumentacija fabrike celuloze i papira za period od četiri decenije nestala iz upravne zgrade”, priča Dabetić.
On dodaje da je slučaj prijavio u nadi da će se preduzeti efikasne mjere kako bi se nestaloj dokumentaciji ušlo u trag, ali da ima utisak da se sve to zataškava, kao da se radi o potpuno nevažnoj stvari.
Iz policije su ranije saopštili da su slučaj nestanka arhivskog materijala iz nekadašnje fabrike celuloze i papira Područnom organu za prekršaje i da je nakon toga, na osnovu Zakona o arhivskoj djelatnosti, radi daljeg postupanja predmet proslijeđen Državnom arhivu.
Jedino što je mogla uraditi, tadašnja lokalna uprava u Beranama formirala je komisiju koja je uspjela da spasi i arhivira samo neznatan dio dokumenata. Oni su potom pretražili staru fabričku upravnu zgradu i sakupili nešto dokumentacije koja je bila razbacana svuda.
“Ta dokumentacija je sklonjena pri opštinskoj arhivi. Radi se, možda, o nekih pet odsto od ukupne dokumentacije koja je pripadala ovoj fabrici, dok je sve ostalo nestalo”, kažu u Opštini Berane.
Da je dokumentacija najvjerovatnije uništena nakon što je fabrika paira prestala da radi i upravna zgrada ostala prazna i neobezbijeđena, Portalu RTCG je potvrdio i jedan od tadašnjih visokih fabričkih rukovodilaca.
“Sasvim sigurno znam da je sve do završetka stečaja i privatizacije 2004. godine sve uredno čuvano. Šta se poslije dešavalo, to mogu znati samo privatni vlasnici”, kazao je ovaj sagovornik.
Prema njegovom mišljenju najvjerovatnije da su personalna dokumenta i ostala vrijedna finansijska dokumenta uništena, i time dovedeno u pitanje pravo jednog broja radnika na ostvarivanje penzije.
Nekada najveća kompanija u gradu na Limu, koja je zapošljavala dvije hiljade ljudi, bila je prva žrtva antibirokratske revolucije. Zatvorena je uprkos proračunima kanadskih stručnjaka da bi sa manjim brojem uposlenih mogla optimalno da radi.
Tada je uglavnom i opljačkana od temelja do krova, i njen celulozni dio ugašen za sva vremena. Onda je pred izbore 1997. godine otvoren papirni blok i zaposleno oko dvjesta radnika.
Samo sedam godina kasnije, polovinom 2004. i ova fabrika je uvedena u klasični stečaj. Imovina knjigovodstveno vrijedna dvanaest miliona eura, ustupljena je beogradskom preduzeću “Tigoimpeks” zvanično za 999.573 eura.
Od silnih obećanja neformalnog vlasnika tog preduzeća, Radoja Gomilanovića, o pokretanju proizvodnje i velikim planovima za ovu kompaniju, koje je kao maglu sijao po raznim institucijama, nije bilo ništa.
Ovaj biznismen se brzo oslobodio radnika, a potom rasprodao svu pokretnu imovinu, vrijedne mašine i opremu. Samo kratko vrijeme prostorije su bile pod obezbjeđenjem. Onda je i obezbjeđenje ukinuto i u krug fabrike, poslovnu zgradu i hale, mogao je ući ko kod hoće.
Bez odgovora je ostalo pitanje da li je neko ušao sa namjerom da uništi arhivsku građu koja je bila u upravnoj zgradi, ili je u pitanju nemar.
Kroz fabriku celuloze i papira i kasnije fabriku papira, za četiri decenije prošlo je oko petnaest hiljada radnika. Arhive i pisanog traga o tome više nema. Mnogi neće moći da ostvare neka elementarna prava, ako je dokumentacija uništena ili joj se ne uđe u trag, za šta za sada nema nikavih izgleda.
