Do prvog decembra ove godine 107 stanovnika Crne Gore izvršilo je samoubistvo. Prošle godine samoubistvo je izvršilo 126 osoba, a godinu ranije 124, podaci su koje je Uprava policije dostavila Portalu RTCG. Psihološkinja i porodična psihoterapeutkinja Anđela Novaković u razgovoru za Portal RTCG upozorava da pomenuti podaci potvrđuju neophodnost ozbiljnosti i hitnosti u rješavanju ovog problema. Kako navodi, podaci ne oslikavaju isključivo problem pojedinca koji počini suicid i njegove porodice, već poziva na odgovornost cjelokupno društvo.
straživanja pokazuju da se 79 odsto suicida na globalnom nivou dešava u nisko i srednje razvijenim zemljama, a u tradicionalnim društvima, tranzicija je više povezana sa suicidom muškaraca, pojašnjava psihološkinja.
“Primijećene su značajne rodne razlike među osobama koje su pokušale i izvršile suicid. Tako, istraživanja pokazuju da muškarci češće izvrše suicid od žena, a ova razlika raste sa starošću muškaraca. Žene češće od muškaraca imaju suicidne misli i pokušaje suicida”, navodi Novakovićeva.
Pojašnjava da društvena očekivanja od muškarca mogu biti rizični faktori za suicidno ponašanje.
“Muška rodna uloga od muškarca zahtijeva snagu, hladnoću, trezvenost, nepovrijedivost, uspjeh, a kada se u životu desi nešto što to naruši od tog istog muškarca se očekuje da suzbije emocije, da riješi problem. Ponovljeni neuspjesi pri rješavanju problema mogu dovesti do toga da odluka da se izvrši suicid izgleda kao jedino rješenje. Posebno ako postoje crte ličnosti, koje se smatraju dominantno muškima, a odnose se na impulsivnost i agresivnost. Takođe, bitno je pomenuti i način izvršenja suicida, koji je kod muškaraca najčešće upotrebom vatrenog oružja, kao i visok stepen povezanosti zloupotrebe alkohola”, navodi psihološkinja.
Govorenje o samoubistvu apel za pomoć
Kako dodaje, u našem društvu će se često čuti uvriježeno mišljenje da onaj ko govori o samobistvu privlači pažnju, te da se sigurno neće ubiti.
“Govorenje o samoubistvu predstavlja apel i nikako ga ne treba zanemariti. Treba uzeti u obzir faktore rizika, prethodnu porodičnu i ličnu istoriju, razgovarati sa osobom, pomoći joj/mu da nađe bar jednu osobu i/ili okolnost zbog koje treba živjeti, ali nikako ne ostati sam u svemu tome, tj. jako je važno da osoba potraži stručnu pomoć”, ističe psihološkinja.
