Aktivistkinja za prava osoba sa invaliditetom Marijeta Mojašević iz Crne Gore uvrštena je na listu 100 inspirativnih i uticajnih žena iz svijeta za 2023. godinu, koju je objavio britanski javni servis BBC, a za portal Preduzetnica.me otkriva kako je došlo do tako velikog priznanja.
Prije svega, veoma značajno priznanje za vas obzirom da vas je BBC svrstao među 100 najuticajnih ličnosti.Jeste li očekivali ovakvo priznanje?
Koleginica iz BBC-a me je kontaktirala putem mreže OneNeurology, čija sam ambasadorka, sa pitanjem da li bih bila zainteresovana da se nađem na ovoj listi, budući da je ona zaključila da je moj metod rada inovativan i inspirativan- a nešto takvo se traži. Prihvatila sam, ne shvatajući da ću ja zapravo da se nađem na ovoj listi, već da ću biti u razmatranju. I- evo me ovdje!
Čime ste zaslužili priznanje?
Prije svega, to što sam ambasadorka inicijative OneNeurology je dovelo do toga da novinarka vidi moju biografiju. Inicijativa „Jedna neurologija“ ima za cilj da ujedini i ojača grupe vezane za neurologiju kako bi se stimulisalo zajedničko zagovaranje, djelovanje i odgovornost za prevenciju, liječenje i upravljanje neurološkim poremećajima širom svijeta. To je nešto što ja želim da radim i u Crnoj Gori, ali nemam mogućnosti. Dalje, moja višegodišnja praksa sa učenicima osnovnih i srednjih škola na smanjenju predrasuda i stereotipa prema osobama s invaliditetom kroz tzv. storytelling radionice „Život sa invaliditetom: Kako ostati ista i da li je suština u tome?“ je drugi razlog zašto sam se našla na toj listi. Koristeći sopstveno iskustvo i pričajući najiskrenije o tome kroz koje faze sam prolazila, kako sam se izborila sa predrasudama i stereotipima i kako sam došla do poziciji u kojoj sam danas- to je način da osjetim empatiju kod njih. I to je predivan proces sa veoma korisnim rezultatima.
Da li ovo priznanje na neki način nam sugeriše da u svijetu mnogoviše vode računa o osobama sa invaliditetom nego što je slučajsa nama?
Način na koji se tretiraju OSI zavisi od brojnih faktora(kulturološki, ekonomski itsl.)i razlikuje se od države do države. Prirodno je da je situacija najpovoljnija u skandinavskim državama, zemljama Zapadne Evrope, ali je izvjesno da se na tom polju ostvaruju pomaci svuda, različitog intenziteta. Tako je i kod nas. Smatram da je to nedovoljno i da je trebalo da bude urađeno više na samom poboljšanju statusa OSI.
Pokušavate da osporite stavove ljudi o osobama sa neurološkim poremećajima.Koliko uspijevate u tome?
Cilj mi je da mladima približim činjenicu da je život sa nekim od neuroloških oboljenja moguć uz prave servise podrške i da je potreba da društvo prihvati te osobe najnormalnija, prije svega ljudska, pa socijalna potreba. Neurološka stanja i poremećaji su drugi na listi uzroka smrtnosti u svijetu i mislim da je samo ta činjenica dovoljna da se ovoj oblasti posveti više pažnje. Uspjeh u radu sa mladima je, pokazalo se u mojoj praksi, više nego zadovoljavajući. Želim da utičem na njih da, kao donosioca odluka, više pažnje posvete ovoj oblasti kad budu na pozicijama.
Koji su to najučestaliji stavovi koje želite da iskorijenite?
Želim da mladi prihvate OSI kao dio društva i da nemaju ustručvanja, uvreženih stereotipa I predrasuda prema njima. To je glavni cilj mog višegodišnjeg rada. Jer sam i sama bila predmet predrasuda- i dalje jesam u izvjesnoj mjeri, i to nije najlagodnija pozicija u životu.
Kako izgleda vaša inovativna praksa rada sa mladima koje želite da upoznate sa životom s invaliditetom?
Storytelling je zaista moćan metod, gdje pripovjedač pričanjem priče svog života omogućava slušaocima da “obuju njegove cipele”, da se poistovjete sa njim. On im približava sve što se njemu desilo, ne tražeći razumijevanje- ono dođe samo. Ja uvijek volim da postavljam pitanja tipa „Šta mislite, kako sam se osjećala tada“, i izuzetno volim njihova pitanja i komentare. Najviše ih dobijem od osnovaca.
Kakav je položaj osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori?
Kao što sam rekla, treba više rada i rezultata u toj oblasti. Imamo dobre zakonske okvire, ali se dosta toga što je propisano zakonima ne poštuje. Treba regulisati određene servise, posebno servis personalne asistencije. Pristupačnost objektima nije na zadovoljavajućem nivou, a oblast zapošljavanja OSI je nešto na čemu treba itekako dosta rada. Naravno da smo napredovali u odnosu na prije 15 ili 10 godina, ali ti pomaci nisu onakvi kakvi su trebali da budu.
Koliko je invaliditet “prepreka” za djelovanje osobe, ostvarivanje ciljeva, kod nas, a koliko u svijetu?
Invaliditet je svuda prepreka, i na ličnom i na socijalnom nivou. Snaga društva se ogleda u tome koliko će biti u mogućnosti da „amortizuje“ nedostatke i omogući OSI dostojanstven život u skladu sa mogućnostima. Zapošljavanje OSI kod nas je i danas teško i puno predrasuda, znam iz sopstvenog iskustva. Ne znate koliko je nepravedno kada poslodavac na vas gleda sa predrasudama- a to mi se desilo više puta u karijeri. Na zapadu je situacija drugačja. Samo kroz sopstveno zalaganje možemo napraviti promjenu, sve dok sistem ne ojača do te mjere da može sam da nam izađe u susret po pitanju zapošljavanja i ostalog.
