Branka Otašević: Želim da sjećanja probudimo kroz našu djecu

Piše: Objavljeno: 30/08/2020
featured image

Foto: Privatna arhiva

Crnogorska glumica Branka Otašević odlučila je da kroz projekat ,,Priče iz mog doma”, vrati prvensteno djeci osmijehe na lice, ali i njihovim roditeljima, bakama, dekama, komšijama… “Priče iz mog doma” projekat koji je podržan od strane Ministarstva kulture, a djeca od sedam do 18 godina sa Brankom spoznaju sve čari i istinsko uživanje koje sa sobom donosi gluma u kombinaciji sa pričama, sjećanjima, uspomenama, nekim prošlim vremenima.

Sa Brankom smo razgovarali o samom projektu, njenom djetinjstvu, uspomenama i životnim vrijednostima…

Foto: Privatna arhiva/Facebook

Kako ste došli na ideju da napravite projekat “Priče iz mog doma”?  Kako je  zamišljen?

Oduvijek pravim razne projekte, koji su vezani za oživljavanje pravih  i zaboravljenih vrijednosti… Često se vraćam u neke prošle dane, jer mislim da ovo vrijeme danas je toliko okrutno, da djeca žive u zabludi da je to –to, i da je  to lijepo. Sa druge strane, kažu ljudi da njima je dobro i da ovo vrijeme nosi neke svoje ljepote i da oni uživaju i da su im naše stvari dosadne. Sigurno, poštujem, ali kada smo krenuli sa “Pričama iz mog doma”, ipak se ispostavilo da i oni uživaju u tim starim, zaboravljenim vrijednostima, i da rado ispituju, slušaju, i prenose sve te emocije i divne stvari koje su nekad bile ritual, nekad osjećanje iz duše, nekad  i nametnute, ali se u njima uživalo.

Projekat je nastao za vrijeme korone, za sve nas koji smo honorarci. Kako ja mnogo volim da budem učiteljica, pomislila sam da bi bilo lijepo da smislim nešto za djecu. Tako sam osmislila da to bude za uzrast od sedam do 18 godina, da sakupljamo priče iz naših domova, da pitamo naše bake i deke, komšije, strine, koga god, da nam ispričaju neke divne priče, anegdote…Kako su se baba i djed upoznali, da koristimo mirise i ukuse razne hrane, običaja, dočekivanja, porodičnih ručkova, ispraćaja.., a  sve to u cilju da se djeca usmjere jedni da druge, da se  porodice usmjere međusobno, da makar ovu tehnologiju iskoristimo i iskopamo neke stare fotografije, neko oruđe, klupe, neke ulice, gradove, mirise i ukuse, zanate.. Da se prisjete kako je to bilo kada smo ispraćali ljude da rade u inostranstvu, ili dočekivali sportiste, koji su to bili običaji, kakav se prevoz koristio, šta se sve dešavalo u tim prevoznim sredstvima, na igrankama, kakve su bile škole… Cilj mi je bio da pričamo što više tih  iskrenih priča iz tog vremena, a  istovremeno drugačijih i raznolikih.

Vjerujem da je tad bilo više ljubavi, da je bilo više poštovanja i cijenilo se sve, sve je bilo mnogo zdravije, maštovitije, i za mene mnogo urbanije. Meni je sve to u stvari jedan život, koji je bio pravi život. Kad mi ljudi šalju poruke i slike, uvijek mi se zahvale što sam ih vratila u to vrijeme, što su osjetili čistotu tih trenutaka, kada je srce bilo iskreno i iz duše, sa puno ljubavi. Sve se to nekako jako voljelo… Onda sam rekla, ako ne nađu priču iz doma, mogu da ispičaju priču o djedu koji je bio zanatlija, o pričama iz njegove radionice, u upoznavanju sa bakom,  o igrankama, o svemu… O svemu ovome možete mi ispičati priče iz  grada, priče neke ulice, ili kao kod nas priče Skalina… Po krovovima su se ljudi okupljali. Sve su to neki detalji. Zato želim da sjećanja probudimo kroz našu djecu.

Ovaj projekat je zamišljen tako da se pričaju priče i da ih djeca ispričaju, mogu i da se snime, da mi recimo pošalju slike nekog oruđa, ili neke svoje fotografije, ili priče babe i djeda, i onda ja to sama mogu da izmontiram. Desilo se sledeće: djeca su mi poslala prve svoje zadatke urađene  onako kako sam ja mislila da će to biti moja završna predstava sa njima, završni nastup. Njima se to svidjelo kako sam ja to radila, kroz montažu, montažne sekvence i napravili su to na vrlo zavidnom nivou, da mogu čak i da pozavide mnoge moje kolege, glumci i reditelji,  kako su djeca  to uradila sa svojom najavom, posterima. Izdvojila bih Anju Milić, koja je fantastična, Nevenu, Minu, Anstasiju, Linu, Daniela, ma sve njih.

To je toliko divno urađeno i perfektno, da ne znam šta da kažem. Osjeća se emocija koju oni prenose. Ljudi mi se svakodnevno javljaju,  jako sam srećna zbog toga, što za saradnju, što za opciju da oni sami pričaju svoje priče. Uključila sam i ljude iz javnog života, svi su se rado odazvali, rado sjetili, rado zaplakali, nekad i iznervirali što to nešto više nije tako..Ali to su divne stvari. Napravila sam saradnju sa školom Helen Dor, tako da će djeca  i na engleskom jeziku pričati priče, što će biti savršeno.

Foto: Privatna arhiva/Facebook

Na koje sve načine uspijevate da oživite ljepotu dječije duše?

Ja kad radim, to je najviše sa maštom. Želim da im dam slobodu, da maštaju, da stvaraju, da nemaju prepreka, da mogu da prave  sve od intervjua pa do toga da mogu da ćute, da snimaju jedan prst koji tako hoda kroz Podgoricu, ili neki drugi grad i tamo da neko drugi vidi taj prst. Šta god da oni žele…Tolika im je sloboda data , jer kad ovako radimo,  najviše maštam. To jedino možete da postignete uz zdrav osmijeh,  a za  zdrav osmijeh oni moraju imati povjerenja u mene. Oni moraju da steknu povjerenje u mene, moraju da mi se otvore, što najviše postižemo sa vježbama koncetracije i mašte.

Oni moraju da vide da sam ja kao oni. Da smo mi svi ista živa bića, koja imaju iste fiziološke potrebe, svi smo isti. Ne volim da nisu ono što nisu u svojoj suštini. Volim da su svoji, čupavi, sa pjegicama ili bez, musavi, debeli, mršavi , visoki, niski, debelih ruku, članaka,  krivih koljena..Kakvi god da su, oni su svi svoji.  Treba da znaju ko su i šta su u svakom trenutku, koliko mogu.

Uvijek sam se trudila da radim sa njima razne vježbe, kako bi oni izbalansirali svoje ja, kako bi vrline i mane doveli do nekog istog nivoa, da jednostavno uvijek znaju odakle da krenu. Da čime god se bavili u životu da budu svjesni sebe, da svi griješimo, da uvijek idemo naprijed, da niko ne može nizašta da nam sudi. Svi smo bezgrešni. Ja sam čak znala da kada pogriješe da sami sebi daju aplauz, da nemaju strah ni od čega i da uvijek budu svjesni ko su.

Šta Vas lično vraća u period djetinjstva? Čega se najradije sjećate?

Niksića  i ulice “Džan”. Najviše  se sjećam Nikšića. To mi budi nevjerovatne uspomene, muzika iz “Srećnih ljudi”, nedjelja veče kada smo se  kupali… Kada sam  se vraćala iz Nikšića, najviše sam plakala, najviše sam voljela da tu nedjelju veče ostanem tamo,  ako sam već u ponedjeljak druga smjena ili jednostavno  mi majka dozvoli da taj dan ne odem u školu, ako sam se previše uželjela babe i ujaka, pa da i taj još jedan vikend zanoćim u Nikšić. Ima tu puno sjećanja. Sjećanja na Staru Varoš, na ulicu Džan, na naša druženja, traženja, igranja lastike, leksikona, sjećanja na moju osnovnu školu, na moje drugare, na sendvič, na krem blok, na perece…

Foto: Privatna arhiva/Facebook

Kada ste počeli da se bavite glumom?

U gimnaziji. Profesorica Tanja Lučić i Nađa Durković su  za vrijeme Filološke gimanzije nas  par izdvojile, i sjećam se kada je rekla da sam ja rođena glumica, što nisam povjerovala. Mislila sam da ću da budem profesorica engleskog jezika ili vaspitačica. Prvi nastup je bio  isječak iz “Briljantina” i uživala sam u tome, to je jednostavno krenulo. Ja i Slavko Kalezić, Mina Laličić, Zorka Šljivančanin, Suzana Radulović, Marija Radunović, Ana Ponoš, Nataša Gardašević, Jelena Orović… Mi smo jednostavno bili ekipa koju niko nije mogao da zaustavi. Bili smo svi aktivni u emisiji “Za minut slave”, nismo se nikad dali, bili smo jedna grupa, možda i pomalo previše uobražena i svoja. Uspijevali smo da istjeramo do kraja sve što je lijepo, pravili razne predstave, kulturne događaje…

Čak smo sa nepunih 18 godina, napravili, na šta me je baš Tina Radulović  prije  neki dan podsjetila na to, a to je da smo napravili film po motivima “Buke i bijesa” od Foknera.  Imali smo predstavu koju je ona režirala, i u predstavi smo imali dio iz filma, spoj dvije umjetnosti, koje smo još tada radili u gimnaziji, a kamoli tek sad sa ovom tehnologijom djeca kažu da ne znaju,  djeca danas znaju i mogu sve. Lakše im je prosto  kliknuti “play” na youtube, i pričati o obući,  noktima,  obrvama, o trepavicama, nego napraviti neku korisnu priču. Nažalost. 

Smatrate li da ćete ovim projektom ujediniti porodice, i uspjeti da ih podsjetite  na prošla vremena, lijepe uspomene?

Smatram da hoću, makar na pola sata, sat, i već se to dešava. Ljudi se čuju, pričaju o tome, i onda se jedni drugima zahvaljuju što su ih na to podsjetili. Makar smo povećali to da se ljudi više čuju među sobom, i da krenu opet u neku komunikaciju. Danas se nekada događa da se i članovi iz najuže porodice nekad ne čuju, a kamoli u slučaju kada je u pitanju neki dalji rod, nažalost. Ali, eto i to se dešava da mi se ljudi zahvaljuju, ili da su ih zvali tetka ili djed da im se zahvale što su “izbacili” tu neku priču, ili sliku, da ih je to vratilo u neke prošle dane, tako da je meni puna duša. Presrećna sam zbog toga. Ne mogu da vam opišem koja je to milina oko mog srca.

Da li ste zadovoljni interesovanjem? Koja je predviđena starosna granica za učešće u projektu?

Zadovoljna sam interesovanjem. Naročito što ovih dana mi svi šalju svoje priče, skakuće mi duša od sreće. Zahvalna sam ovom projektu koji sam smislila, jer ne mogu da vjerujem da postižem ovo što postižem. Iako sam bila postavila granice od sedam do 18 godina, ipak sam dozvolila svima da šalju uspomene, mirise i ukuse iz djetinjstva, neke rituale porodičnih ručkova… Pozivam opet javno sve ljude, slobodno da mi pišu, šta misle o ljubavi, šta misle o tome kako biti svoj tada i sada, da pitaju djeda i babu, kako je to bila doživljena tada  ljubav. Ili  kako je to doživljeno kada je neko svoj, kad neko želi da se bavi nečim što baš nije u to vrijeme privlačno, kako su ljudi to doživljavali, da li su branili, šta se tu dešavalo, to nas uvijek zanima.

Kakve su reakcije djece koja učestvuju na online radionicama? Šta im je najbliskije, postoji li nešto o čemu ne žele  da govore ili je to individualno?

Djeca su presrećna. Oni svakog dana šalju nešto, stalno ispituju..Već imaju planove gdje će da idu i šta će da rade, koga će sve da ispitaju kad negdje odu, onda mi iz tog malog kratkog putovanja šalju sve slike i komentare da ja vidim da su oni na neki način radili. Fenomenalni su, iz cijele Crne Gore su. Uživam u radu sa njima. Najviše ima tih priča o ljubavi, ali nije sve baš o tome samo. Imamo i priče o bakama, djedovima, o nekim roditeljima koji više nisu sa nama, to su obično teme. Pozivam da nam se pridruži svako ko želi, jer zaista ovo je nešto što je lijepo, što je iz duše,  čega se rado sjećamo. Na kraju, kada pogledamo poslato, stvarno uživamo kada iščitavamo neke divne stvari o nama, koje smo mi proživjeli. 

Foto: Privatna arhiva/Facebook

Kaže se da u svakoj nesreći ima i pomalo sreće, pa se nekako stiče utiak da je ova situacija   iznjedrila  i neke lijepe stvari, kao što je ovaj Vaš projekat “Priče iz mog doma”. Kakvi su Vam planovi, kada sve ovo prođe?

Slažem se i nadam se da će ovaj projekat tek da zaživi. Da će svi da mi šalju sve više i više priča, a ja ću svake nedjelje postavljati nove teme, aktivirati ljude iz javnog života. Jako sam ponosna na ovaj projekat. Jedva čekam da se sve ovo završi i da javno nastupamo. To ćemo raditi svakog mjeseca, zavisno od toga koliko će biti polaznika.

Vaš projekat podržale su i brojne ličnosti iz javnog života koje su iznijele i priče iz njihovih domova. Koliko ste zadovoljni njihovim odzivom?

Pričama sa ljudima iz javnog života sam prezadovoljna. Prezadovoljna sam time kako su mi oni to slali, sa toliko volje i želje, i neke ljepote. Našli su neke detalje i bili su stvarno fenomenalni. Stvano sam uživala i ja i svi ljudi koji su čitali.

U čemu vidite najveći izazov u roditeljstvu, i uopšte ovom modernom vremenu koje kao da  se nekako  uporno nameće između djece i roditelja?

Najveći izazov je ostati svoj. To je mnog teško. Ja volim da su oni svoji, pa i da idu protiv mene, ali za sve ima granica. To je neki moj metod, da mogu da urlam, vičem, pričam, ali u biti oni znaju kad neke stvari ne smiju da rade. Najveći izazov jeste opstati u ovome i biti svoj.

Čini se da je ova situacija još vise podigla zidove među ljudima. Kao Vi gledate na to? Na čemu trebamo raditi?

Ljudi trebaju da budu iskreni, da se druže, imaju potrebu jedan za drugim. Upravo ovakve priče ih mogu povezati, sjećanja na neke dane, da shvate da ništa ne košta da se ljudi okupe. Ako je prvi put dosadno, drugi put neće biti, jer treći će postati navika. Ljudi treba da se vole, da pričaju lijepe stvari, da uživaju. Da ne bježe od svoje porodice, od prijatelja, da traže nove. Da ta okupljanja i izlasci budu živi. Da budu nasmijani, da se ulaže u osmijeh, u dušu, a ne samo u fizički izgled. Treba više da se smijemo, da se radujemo jedni drugima. Da stvorimo prostor da se radujemo jedni drugima. Da se uželimo jedni drigima. Da imamo neke naše rituale, naše dane, naša jela, naša putovanja, naša stvaranja iz duše, da zajedno skačemo po baricama. Da krečimo zidove, da sadimo, zašto da ne? Samo da radimo na svojoj duši i svom osmjehu, i tad ćemo se svi vratiti u normal. A bogami duša i osmijeh teško da se mogu prenijeti preko vajbera i mobilnog telefona, u poređenju sa pravim zagrljajima, izletima i nečemu što se sa ljubavlju napravi.

Foto: Privatna arhiva/Facebook

U najavi je i slikovnica “I ti i ja”. Možete li nam reći nešto više o njoj?

Jeste. Slikovnica je isto usmjerena na porodicu. Oni moraju zajedno da je popune, zajedno da se preispitaju, kad su se recimo baka i djed vidjeli, ko je šta obukao, kako su se osjećali, koliko su im drhtala tijela, jesu li im se znojile ruke, jesu li imali tremu itd.

Ovo nisu pitanja slikovnice, ali oni sve to moraju zajedno da prođu kroz ta sjećanja kako bi odgovorili na neke druge stvari. Postoji dio u sredini gdje oni mogu da pišu stihove svojih pjesama.

Uglavnom ta knjiga je nesto njihovo zajedničko, u kojoj i piše “Ovo je naše prvo zajedničko.” Ona je napravljena tako da ljudi moraju biti usmjereni jedni na druge, i da moraju zajedno da popunjavaju, da bar tih pola sata budu stvarno iskreni, da se sjete lijepih stvari. Da vide nije sve na “on” ili na “off”, ili na “sent” ili na google, nego da vide da postoje neke stvari o kojima moraju malo da razmisle, da se sjete… Ovu slikovnicu sam radila zajedno sa Dejanom Kecojević, ona  je radila logo i ilustraciju, i dizajn, za “Priče iz mog doma”.

Jedva čekam da napravimo još par knjiga koje smo zamislile. Biće knjiga “Razloga bez”, knjiga koja će moći da se pokloni, a da ne čeakmo neki povod, rođendan ili neki događaj da bi nekome poklonili pažnju. Biće knjiga koja, kada se ljudi posvađaju i koji  trebaju da se pomire, u obliku jedne novine, i ako se ne pomire, ona se gužva i baca u smeće.

Foto: Privatna arhiva/Facebook

Vjerujemo da se i Vi imate puno priča iz svog djetinjstva.

Imam mnogo priča iz djetinjstva. Toliko njih sam se sjetila… Ja se sjećam da smo mi iz ulice “Džan” imali one puvaljke od antena, mi smo bilo takozvani česmari, pa su bila druga djeca iz “EI NIŠ”-a zgrade, onda smo se mi gađali, igrali skrivalice, između dvije vatre, lastike, imali smo timove… Sjećam se “Igara bez granica” koje su se tada gledale… Sve su to stvari koje  izazivaju sjećanja. Zato želim da sjećanja probudimo kroz našu djecu.

Kao što sam već spomenula, najviše se sjećam Nikšića i te ulice “Džan”, kad smo se igrali između dvije vatre, razne igre… Znali smo da pravimo kućice, u nečijem dvorištu, pa smo ispod te kuće znali danima da se igramo. Sjećam se kad je prvi put pao snijeg u Podgoricu, nakon mnogo godina. Ja sam došla iz Nikšića da tu živim i ljudi se svi klizaju, igraju po snijegu, a meni je to bili više nalik pijesku, nego snijegu. Meni je  sve to bilo smiješno. Sjećam se svojih leksikona, igre “Drvena Marija stop”…

Šta poručujete djeci, ali i odraslima?

Moja poruka je da ljudi  ne trebaju da odustaju od svojih snova, da sve može da se riješi uz osmijeh. Da samo treba da grlimo, volimo, maštamo da budemo jako strpljivi,jer je mene nestrpljenje koštalo jako puno u životu. Što manje zla, što manje loših misli, što manje negative, jer sve se vrati, kao bumerang. Ne bojim se ni vraćanja ni naplate, samo nema potrebe za tim, da se toliko vremena i energije troši na gluposti. Drugarima želim da maštaju, da stvaraju svoje svjetove mašte koliko god bola se probudi iz njih, opet će sebe zaštiti od nekih monstruma današnjeg doba. Biće zdraviji, svoji i srećni.

Creative
Kolumne
Ostalo
Posao
Vijesti
Skip to content