Braho Adrović, rođen je 1947. godine u selu Donja Vrbica kod Berana. Osnovnu školu završio je u Vrbici i Petnjici, a pedagošku akademiju u Nikšiću. Objavio je veliki broj knjiga poezije. Zastupljen je u više antologija u zemlji i inostranstvu.
Dobitnik je najvećeg opštinskog priznanja, nagrade „2l.jul“, prve nagrade na susretu mladih pjesnika Crne Gore u Podgorici, prve nagrade ,,Mirko Banjević“ za knjigu poezije ,,Ljudi i neljudi“ u Nikšiću, prve nagrade za najbolju humorističko-satiričnu pjesmu na međunarodnom festivalu humora, satire i karikature u Danilovgradu kao i prve nagrade za najbolju pjesmu o Limu na književnim susretima ,,Pjesnici sa Lima o Limu“ u Bijelom Polju, nagrade ,,Krilata Seošnica” za poeziju za djecu i mlade i prve nagrade za najbolju pjesmu časopisa ,,Avlija” za 2018. godinu. Braho Adrović živi i radi u Beranama.
Sa Brahom smo razgovarali o poeziji, pisanju, književnom stvaralaštvu kao i o njegovim utiscima i u vezi sa zbirkom poezije „Pjesnička svitanja”, iznjedrene iz projekta „Poezijom manjina do mutikulturalnog bogatstva“ koji je finasijski podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Knjiga i Vi?
Kao što su azbuka i osnovna jezička pravila osnov za bilo kakvu intelektualnu aktivnost, izuzimajući usmena sazanja, tako je i knjiga osnov svih ozbiljnih znanja i saznanja. Značaj knjige, odnosno učenja i znanja, potencira se čak i u svetim knjigama a posebno u Kur’anu, što znači da je knjiga nezamjenjljiv medij za prenošenje i sticanje znanja u nauci, umjetnosti, književnosti,arhitekturi, tehnici…
Kada je u pitanju odnos ja i knjiga, mogu da kažem da sam osnovnu školu završio na selu, da škole u moje vrijeme nijesu imale biblioteke, tako da nijesam bio u prilici da pročitam ni dječje bajke “Ivicu i Maricu” ili” Crvenkapu”. Srećom, moj stariji brat, Đule, je studirao književnost pa sam bio u priici da kod njega pronađem po neku knjigu i nekoliko brojeva crnogorskog časopisa za književnost, gdje sam bio u prilici da pročirtam tada savremne crnogorske pisce Mirka Banjevića, Čeda Vukovića, Janka Đonovića Mila Kralja i druge.
U srednjoj školi u Nikšiću nijesam imao dovoljno novca da kupim sve užbenike i sveske, a ne kamo li da kupim neku knjigu, tako da sam se prevashodno morao zadovoljiti sa odlomcima iz djela i pjesmama pisaca iz čitanki Desanke Maksimović, Jovana Dučića, Nejgoša, Đure Jakšića, Zmaja, Rakića, Disa, Miljkovića, Lalića, Otona Zupančića, Oskara Daviča i tada nezaobilaznog romana “Daleko je sunce i “Koreni” Dobrice Ćosića i naravno narodnim epskim i lirskim pjesmama.
Kada sam upisao srpskohrvatski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, po prvi put sam se na pravi način susreo sa knjigama i literaturom.. Od tada knjiga je moj stalni i jedini ” drug” i “prijatelj” koji me nije u potpunosti iznevjerio ili ostavio, niti sam ja poželio da se i u jednom trenutku odreknem tog najiskrenijeg da tako kažem prijatelja i učitelja, iako nijesam od onih pisaca koji je mnogo pročitao.
Čak od nekih velikih pisaca se po malo i plašim jer mi se i sada ponekad dogodi da nesvjesno, u moju poeziju “uleti” po neka tuđa sintagma, misao i sl. a dok ne izađe u knjizi da to i ne primijetim. Sada pročitam velikog pisca i bježim od njega da mi previše ne zagospodari umom i dušom, da bih ostao svoj.
Kako je počela vaša pjesnička priča?
– Počeo sam ponešto da pišem još u osnovnoj školi, u duhu deseteračkih narodnih pjesama, mada to nijesam nikom pokazivao. Nastavio sam u srednjoj školi u Nikšiću i tada sam, sjećam se, u tada najčitanijem listu za mlade “Čik”, koji je izlazio u Beogradu, objavio svoju prvu pjesmu od svega četiri stiha: “Ja volim opasno// Iz lude potrebe// Da zavolim svakog// Kao samog sebe//.
Poslije objavljivanja te “pjesme” dobio sam na desetine pisama od mladih sa prostora čitave Jugoslavije, tako da sam se osjetio “važnim” i u svojim očima, a malo su me ozbiljnije počeli gledati moji školski drugovi i poznanici i ja sam od tada počeo savakoga dana da ponešto napišem i čuvam u sveskama. U to doba u Srednjoj tehničkoj školi “Tvrtko Bijelić,” bila je veoma aktivna literarna sekcija kojom je rukovodio odnosno bio pravi mentor za mlade, profesor Branisalav Milatović. Ta sekcija je ubrzo počela okupljati učenike i ostalih gradskih škola, pa sam se i ja našao tamo gdje smo svake nedjelje imali sastanke na kojima smo čitali svoje radove i diskutovali o njima.
Organizovano je i nekoliko zajdeničkih književnih večeri koje su od strane učenika bile veoma posjećene i mi smo se na tim večerima predstavljali kao “pjesnici”.
Ubrzo potom grupa entuzijasata sa Pedagoške akademije kao i z Gimnazije, među kojima sam bio i ja, formirali smo gradski Književni klub kome smo dali ime njikšićkog pisaca, autora poznatog romana “Zaloga” Vladimira Mijuškovića.
Pošto smo imali podršku rukovodstva Pedagoške akademije, počeli smo da organizujemo književne večeri kojima je obavezno prisustvovala supruga Vladimira Mijuškovića, profesorica Nora Mijušković i sa njom još po nekoliko njenih kolega i koleginica, a često i predstavnici opštine, mi smo postajali sve “značajniji” i “poznatiji”.
Izdali smo jednu zajedničku zbirčicu poezije “Kaktusi” u kojoj smo objavili po jednu ii dvije svoje pjesme, a zatim su nam porasli epiteti i sa grupom studenata sa Ekonomskog fakulteta iz Podgorice i Više pomorske škole u Kotoru, pokrenuli list studenata Crne Gore, “Studentska riječ” iako smo, mi članovi te prve redakcije, tada posjedovali veoma oskudna znanja iz oblasti žurnalizma. Ipak imali smo više abicija nego znanja i list je nastavio sa izlaženjem, kasnije pod nazivom” Univerzitetska riječ”. Sjećam se da je jedan od prvih brojeva našega lista tadašnji, prvi urednik tog glasila,Slobodan Drašković, poklonio predsedniku Josipu Brozu Titu i donio u Nikšić fotograviju tog lista u Titovim rukama, što je za nas bilo važno kao da smo dobili najveće književno priznanje, a kakvi smo bili “novinari” dovoljno govori podatak da ni tu fotograiju nijesmo obajavili, a u to doba ko je bio u prilici da bude u blizini tadašnjeg predsjednika države, godinama je prepričavao, ako je bio u prilici da čuje da on kaže bilo šta što nije objavljeno u novinama.
Negdje u to doba u Nikšiću je organizovana velika jugoslovenska književna manifestacija “Nikšićki književni susreti”. Pošto samo ja i Janko Brajković, sadašnji vlasnik i direktora Izdavačke kuće “Unireks,” bili zaduženi da u sklopu te manifestacije organizujemo veče mladih pjesnika, ja sam bio u prilici da recitujem svoje stihove a da u publici budu tako velika književna imena kao što su Mihailo Lalić, Mak Dizdar, Brana Petrović, Vito Nikolić, Vukman Otašević, Gojko Janjušević,Dobrica Erić i drugi.
Ipak, u književnost sam nepovaratno zakoračio kada mi je Međurepublička zajednica čiji je bio sekretar Kemal Šećerkadić ,objavila prvu knjigu poezije “Biti živ” čiji je urednik i recenzent bio veliki književnik Ćamil Sijarić. Poslije te knjige, Međurepublička zajednica za kulturu me redovno zvala na sve književne manifestacije na kojima su učestvovali tada najpoznatiji afirmisani pisci i obavezno i mi mladi i to na “Pivskim književnim susretima, “Plavskim književnim susretima i sličnim mnifestacijama u Goraždu,Foči,Tjentištu, Priboju, Prijepolju, Ratkovićevim književgnim veečerima u Bijelom Polju, te susretima u Sjenici, Tutinu, Bijeljini, Perniku u Bugarskoj, i svuda uz obezbijeđene putne troškove, plaćenu hranu i spavanje i pristojan honorar, tako da smo se i mi tada mladi pisci, osjtili kao da smo pravi pisci.
Koji su vaši najveći književni uspjesi?
– Teško je odrediti šta je vaš najveći uspjeh.To ipak treba da kaže neko drugi, koji na stvari i događaje gleda iz takozvanog objektivnog, a ne iz subjektivnog ugla. Za mene lično je bilo najznačajnije objavljivanje svoje prve samostalne knjige poezije. Smatram , ipak, veoma značajnim da sam uz redovno izvršavanje radnih zadataka: svakodnevno pisanje i objavljivanje informacija i drugih aktuelnosti u “Pobjedi” i na Televiziji Crne Gore gdje sam proveo najveći dio svog radnog vijeka, uspio da objavim sedamnaest svijih knjiga, među kojima i Izabrane pjesme i jedan roman.
Svojim uspjehom smatram i nekoliko značajnih književnih nagrada, kao i objavljivanje četiri dokumentarna televizijska filma, i učestvovanje na međunarodnim književnim manifestacijama i moja gostovanja u Perniku ( Bugarska), Luksemburgu, Frankfurtu i Skadru. Veliki mi je uspjeh i što još uvijek po malo pišem i što sam još uvijek pomalo živ.
Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate, bez obzira na trendove?
– Bilo o kom književnom rodu da je riječ onaj koji piše, po mom mišljenju, mora posjedovati osnovnu pismenost i poznavanje jezičkih i gramtičkih pravila. Pjesma, pa i proza mora imati misao i osjećanja (dušu) i mora posjedovati ljudskost, humanitarnu notu i etiku, mora biti antifašistička, a kad je pjesma u pitanju, mora biti i pamtljiva.
Forma je važna. Ja sam najveći broj svojih pjesama napisao u tradicionalnoj formi i rimovanu, ali je za mene najvažniji sadržaj, riječ i misao. I da neko zaželi da nauči napamet makar jednu strofu. Ove pjesme imaju hendikep jer se teško prevode i zato i ja povremeno napišem i pjesme u nevezanom stihu. Ali i tu vodim računa, da eventualni čitalac ili slušalac može nešto, neku misao ili sliku i poruku, zapamtiti i prihvatiti kao svoju.
Koja su tri osnovna pravila koja svako ko se bavi pisanom riječju mora da ispoštuje?
Mora da poštuje osnovna gramatička i jezička pravila, mora da ima misao i osjećajnost, etičnost i originalnost. Koliko to ispoštuje, toliko je bolji.
Šta svaki stvaralac treba da ispunjava, a bitno je za vašu profesiju?
– Po meni svaki stvaralac osim toga što mora poštovati osnovna pravila pisanja, mora da, kada piše ima šta da kaže, da posjeduje originalnost i ipak mora biti čovjek i poštovati osnovne norme etike, estetike i morala.
Ima velikih pisaca koji su u pisanju mogli biti uzori, ali ne i u svakodnevnom životu i ponašanju. Mislim da je prošlo vrijeme boema u književnosti i da i pisci moraju imati građansku pristojnost, iako moraju imati i slobodu da kažu i ono što tzv. običan građanin vidi ili osjeća, a ne smije da javno izgovori. Sve ovo i pored činjenice, da su zbog toga pisci, često imali posljedica, političkih i drugih progona. Ipak, ono što je vrijedno, a napisano i objavljeno, dočekaće svoje vrijeme da bude na pravi način vrednovano.
Ja sam, ranih devedesetih godina doživio da samo zbog jedne moje pjesme (Seobe) koju sam pročitao na jednoj književnoj večeri u Beranama na dvije sjednice tadašnje Skupštine opštine, odbornici traže da budem uklonjen sa mjesta profesinalnog dopisnika Televizije Crne Gore iz Berana.
Kasnije je ta pjesma objavljena u mojim Izbranim pjesmama (priređivač: Faruk Dizdarević iz Sarajeva), kao i u mnogim izborima poezije, a između ostalog, u toj istoj opštini sam kasnije, u drugom sazivu, biran u dva saziva za profesionalnog potpredsjednika Opštine.
Koliko ste zadovoljini trojezičnom zbirkom “Pjesnička svitanja?
– Trojezična knjiga poezije “Pjesnička svitanja” je vrhunski projekat, iako smatram, da je u ovom antologijskom izboru trebalo naći mjesta još najmanje za dva- tri poznata književgna imena iz redova bošnjačkih pisaca, da ne pominjem njihova imena.
Ipak, sama činjenica da su u jednoj knjizi sa po jednom pjesmom uvrštena 43 autora, da su 43 pjesme prevedene na turski i albanski jezik , čini mi se na kvalitetan i stručan način, ravna je malom kulturološkom podvigu.
Ovo tim prije što se u Crnoj Gori, skoro uopšte ne vodi računa o prevodu djela crnogorskih autora na bilo koji od stranih jezika, te da se sve svodi skoro na slučaj ” incidenta”, da se tako izrazim.
Kada sam ja i moja poezija u pitanju, kazao sam da sam pretežno njegovao klasičnu formu rimovanu poeziju koju je dosta teško ili možda i nemoguće na pravi način prevesti i prepjevati. Što se tiče albanskog jezika imao sam dvije- tri kraće prevedene pjesme i jedan sličan google prevodu na turskom jeziku, tako da ovu pjesmu smatram prvom prevedenom na taj veliki jezik.
Rekao sam da je najveći kvalitet knjige što su 43 pjesme objavljene na tri jezika. Knjiga je veoma ukusno tehnički opremljena i pored pjesama za svakog autora je objavljena i kraća biografija koja posebno na drugom jezičkom području na neki način može približiti stvaralaštvo zastupljenih autora i autorki.
Upravo zbog ovih činjenica smatram da ovaj projekat obavezno treba nastaviti na taj način što bi se, primjerra radi, izdalo malo dopunjeno izdanje ove antologije, a ono što smatram da bi moralo da se organizuje, kao dopuna ovom projektu, predstavljanje knjige, uz učešće po nekoliko autora u Istambulu i Tirani, možda i u Prištini uz doštampavanje tiraža, kako bi se veći broj čitalaca i u tim zemljama moglo lično uvjeriti šta se to danas dešava na književnoj sceni Crne Gore i okruženja.
Možete li napraviti paralelu između izdavačke industrije i tržišta, književnog ambijenta i podrške?
– Ono što je dobro kao praksa u zadnjih petanestak godina u Crnoj Gori je što Ministarstvo kulture Crne Gore svake godine raspisuje konkurs za sufinasiranje projekata između ostalog i za nova književna djela crnogorskih autora.
Od prije desetak godina objavljivanje novih knjiga i organizovanje određenih književnih manifestacija značajno pomaže i Fond za zaštitu i ostavarenje manjinskih prava. Iako je ta podrška, naročito od strane Ministarstva kulture svedena na svega od 50 odsto planiranih sredstava za objavljivanje recimo jedne knjige, ona je ipak značajna jer da je još to izostalo, izdavačka produkcija u Crnoj Gori bi se smanjila na mnogo više od 50 odsto.
Ipak, mislim, da je podrška i Ministarstva i Fonda nezamjenjljiva, jer se zahvaljujući upravo toj i takvoj podršci ipak u kulturi Crne Gore mnogo šta događa a što se ne bi dogodilo.To je sve još daleko od željenog, ali ipak, vrlo, vrlo značajno, pogotovo za mlađe autore.
Ono što nedostaje, a što bi moralo biti ukalkulisano da se ustanovi obaveza, da primjera radi, Ministarstvo kulture za svaku knjigu koju sufinasira obezbijedi i otkup bar po jedne knjige za po jednu biblioteku u svakoj od crnogorskih opština. Ovo što se na promocijama knjiga u Crnoj Gori, a i u regionu, skoro ne može prodati ni jedna knjiga, ukoliko nijeste Meša Selimović, Orhan Pamuk, Krleža ili Andrić. Ja sam, primjera radi, uspio da prodam po tridesetak- do 40 svojih knjiga samo na dvije večeri u Luksemburgu i jednoj u Frankfurtu. Zbog toga i nijesam mnogo praktikovao promocije, iako je i to veoma važno.
Trenutno vladaju teška vremena. Smatrate li da poezija moze da osvijetli mračna vremena u kojima trenutno živimo?
– Svrha “svjetlosti pisane riječi”, književnosti i umjetnosti uopšte je upravo da ne pristaju na tamu, da se bore, da opamete, da osvijetle, da se pobune, da ukažu na nove moguće puteve, da očovječuju, humanizuju- da “dižu ustanak”, ako treba.
Druga je stvar što se danas ipak malo čita. Ja sam, dok je trajao rat u Bosni objavio čitavu knjigu poezije “Rat u kući”, ali dok je rat trajao ni jedan primjerak moje knjige nije mogao preći granicu i sve moje pjesme, nažalost, nijesu mogle zaustaviti ni jednu jedinu granatu koja je ispaljivana na Sarajevo u kome je više od tri godine bio zatočen moj najmlađi brat inženjer elektrotehnike Harun.
Kada se to ima na umu, čovjek se često zapita: ima li smisla i svrhe pisati. Ipak, pjesme, ako su prave, kad – tad , na ovaj ili onaj način stignu do čitalaca i stignu da nekog oplemene, poduče ili odvrate od lošeg nauma. Zbog toga, iako se manje čita, poezija, ali prava, je tim potrebnija, upravo u ovim teškim i po mnogo čemu tmurnim vremenima. Ovo tim prije što sada postoje društvene mreže i ne može se zabraniti distribucija misli i djela. Makar preko facebooka, Yutube-a i sl.
U kojem trenutku je poezija postala dio vašeg života?
– Od kad sam objavio prvu knjigu poezije, poezija je u većem ili manjem obimu bila moj stalni pratilac, sve do ovih dana, kada se skoro isključivo sa njom “družim”. Na ovaj, ili onaj način.
Kako Vam se čini književna scena u regionu? Da li su po vašem mišljenju pjesnici nevidljivi? Na čemu bi trebalo više raditi?
– Korona je upropastila mnoge stvari i u kulturi, a možda i gore od korone, politika. Nekada jedinstvenog kulturnog prostora Jugoslavije više nema. Mi iz Crne Gore, bar na neke književne maniestacije zovemo pisce iz drugih sredina bivše zajedničke države.
Pozivi našim piscima van Crne Gore skoro da i ne dolaze ili ako dolaze to je vrlo rijetko i svedeno je samo na vrlo uzak krug stvaralaca. Kod takvog stanja institucije kulture, u prvom redu Ministarstvo kulture bi moralo bar jednom godišnje organizovati po jedno gostovanje grupe pisaca iz Crne Gore (ne skoro uvijek istih) u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Prištini i drugim većim gradovima regiona, a onda po osnovu reciprociteta pomoći organizovati gostovanje pisaca sa tog regiona u Podgorici.
Smatrate li da su pjesnici kod nas pomalo nevidljivi?
U Italiji je prošle godine jedan pisac (Paolo Rosi) objavio na italijanskom i bosanskom jeziku čitavu jednu knjigu o o poznatom pjesniku iz tog grada koji je preminuo prije nekoliko godina, Izetu Sarajliću. Eto Italijani su našli sredstva da objave tu knjigu, a koliko znam, u Sarajevu još nijesu organizovali promociju te knjige. Slično ili skoro identično moglo bi se desiti i sa knjigom o nekom našem piscu.
Zbog takvog odnosa, činjenice da se knjiga gotovo ne može prodati, da se mediji mnogo ne bave piscima i knjigama, ako nijesu akademici ili Meše Selimovići ili Andrići. Upravo stoga može se reći da su pisci nevidljivi. Ipak, gledano na duže staze, oni se ipak vide mnogo duže od onih koji misle da danas blistaju u punom sjaju i bogatstvu.
Vaš savjet kao književnika pjesnika bi glasio?
– Nemojte da pišete poeziju, već ako morate. Ako morate pišite kad morate.
