Behija Ramović je rođena 1976.godine u Podgorici. Već više od 20 godina bavi se zaštitom ženskih i dječjih prava, ali i ljudskim pravima generalno, i nastoji da pokaže da postoje pozitivni primjeri u romskoj zajednici.
Od 2015. godine, zaposlena je u Odjeljenju za borbu protiv trgovine ljudima, pri Ministarstvu unutrašnjih poslova. Tom prilikom su joj, kako kaže, pružene nove mogućnosti kako bih pomogla romskoj i egipćanskoj populaciji i kako bi se na pravi način počeli rješavati problemi kao što su nasilje u porodici, prosijačenje i rani ugovoreni brakovi.
Ramović aktivnostima podstiče žene na veći društveni angažman, što će u perspektivi svoriti žensku romsku snagu koja će moći da se bori sa patrijahartom u sopstvenoj zajednici i diskriminacijom kojoj su pripadnice romske manjine izložene u duštvu.
Sa Behijom smo rargovarali o njenom aktivizmu i angažmanu u Ženskoj RE mreži “Prva”, pokrenutim projektima, postignutim rezultatima, daljim planovima…
Jeste li imali podršku tokom dosadašnjeg rada i angažovanja?
Veliku podršku sam dobila od rukovodioca Odjeljenja, Zorana Ulame koji mi je dao podstreka i vjetar u leđa, jer je znao da dolazim iz romske zajednice i da znam prepoznati probleme romkinja, a kada se problem prepozna onda ne izostaje ni prava pomoć.
Istakla bih i da me je tri godine zaredom predlagao za najbolju službenicu u tadašnjoj nacionalnoj Kancelariji za borbu protiv trgovine ljudima. Meni je to kao jedinoj ženi Romkinji veoma značilo.
Možete li nam reći nešto više o Vašem angažmanu i aktivizmu?
Naime ja sam moj aktivistički rad počela još davne 2002. godine, time što sam pohađala Školu društvenih promjena, 2002.godine, potom su uslijedile obuke u Centru za razvoj nevladinih ogranizacija ali i brojne dalje edukacije: Škola komunikacije, 2002.godine, Nansen dijalog centar, Podgorica, Trening novinarstva, 2003., Institut za medije, London UK Javno zastupanje, 2003., PR Centar, Podgorica, Vršnjačka edukacija, 2004., UNICEF, Podgorica, rad sa djecom, 2004., Pedagoški centar Crne Gore, Podgorica, Škola ljudskih i manjinskih prava, OSCE, Podgorica…
2005. godine OSCE-ovim projektom pokrenute su mnoge inicijative koje se tiču prava roma i taj projekat je dao velike rezultate, međutim smatram da uprkos tome nijesu došla do izražaja prava romkinja. Takođe, 2005. godin počeo je međunarodni program i inicijativa pod nazivom “Dekada Roma” tokom koje je bilo potrebno integrisati Romsko egipćansku populaciju u društvo u oblastima obrazovanja, stanovanja, zapošljavanja, zdravstva, regulisanje pravnog statusa i političkog predstavljanja…
Članica sam i Ženska RE mreža “Prva” koja okuplja aktivistkinje iz gradova sa najbrojnijom romskom i egipćanskom populacijom: Nikšić, Podgorica, Berane, Heceg Novi i Ulcinj. U tim gradovima djeluju lokalne koordinatorke. U toku je realizacija trogodišnjeg projekta kojeg podržava CARE International Balkan, koji nam pomaže da ojačamo mrežu aktivistkinja koje direktno pomažu u zajednici da se izbore sa predrasudama i negativnim aspektima tradicije.
Jeste li zadovoljni zajedničkim djelovanjem sa drugim aktivistkinjama?
Mi aktivistkinje smo od 2003. godine kao pojedinke bile društveno angažovane u okviru muških romskih i egipćanskih organizacija, koje su pokušavali da naš rad učine nevidljivim. Od 2006. – 2008. godine u okviru projekata koje je Centar za romske inicijative (CRI) realizovao u gradovima iz kojih su članice Ženske RE mreže “Prva”, na inicijativu članica CRI-a kod muških članova unutar njihovih organizacija, doprinijele smo da one budu lokalne koordinatorke koje su obavljale aktivnosti na lokalnom nivou, i time smo se ujedinile i ohrabrile da zajednički i samostalno djelujemo u cilju postizanja integracije Romkinja i Egipćanki u crnogorsko društvo.
Veoma nam znači što smo ujedinjene, složne i što dobro sarađujemo sa drugim mrežama iz naše zemlje, ali i sa mrežama iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Razmjenjujemo pozitivne prakse i primjere i učimo iz njih.
Mi aktivistkinje svojim djelovanjem doprinosimo ostvarivanju prava, unapređenju položaja i poboljšanju kvaliteta života Romkinja i Egipćanki.
Iniciranjem, participacijom i podrškom doprinosimo boljem ekonomskom, socijalnom i društvenom statusu Roma i Egipćana, doprinosimo zaštiti od nasilja u porodici, promovišemo i zastupamo rodne ravnopravnosti u okviru romske i egipćanske zajednice, radimo na suzbijanju pojave prosjačenja romske i egipćanske djece, kao i na pojavi ranih brakova kod romske i egipćanske populacije.
Podstičemo žene na veći društveni angažman što će u perspektivi stvoriti žensku romsku snagu koja će moći da se bori sa patrijarhatom u sopstvenoj zajednici i diskriminacijom koje su kao pripadnice romske manjine izložene.
Primjer smo i podrška romkinjama u lokalnoj zajednici kao i u čitavoj Crnoj Gori, kako se oduprijeti tradicionalnim normama i obavezama.
Kada je osnovana Ženska RE mreža?
Ženska RE mreža “Prva” zvanično je formalizovala svoje djelovanje 28.04.2010. godine, a čine je romske i egipćanske aktivistkinje sa teritorije Crne Gore, iz Nikšića, Podgorice, Ulcinja, Herceg Novog i Berana. Kroz rad organizacije adresirali smo brojne probleme sa kojima se žene iz romske i egipćanske zajednice susrijeću, kao što su: diskriminacija unutar romske zajednice po rodnoj osnovi i unutar većinskog društva po osnovu etničke pripadnosti, reproduktivno zdravlje, obrazovanje, porodično nasilje, kao i politička participacija Romkinja.
Jeste li zadovoljni postignutim? Na čemu je potrebno više raditi?
Značajnije promjene su se desile i u samoj romskoj zajednici u kojoj sve više preovladava stav da moraju i same da se angažuju u aktivnom rješavanju problema romske zajednice, što je rezultiralo formiranjem romskih NVO. Ovdje je posebno važno naglasiti pojavu ženskih romskih udruženja koje aktivno rade na mijenjanu položaja žena i djece u samoj romskoj zajednici, kao i njihovoj integraciji u društvu uopšte.
U oblasti obrazovanja došlo je do napretka u pogledu broja djece upisanih u predškolske ustanove i ustanove osnovnog obrazovanja. Ostale pozitivne mjere uključuju obezbjeđivanje besplatnih udžbenika, stipendija, upis kroz kvote u srednjoškolskom i univerzitetskom obrazovanju, ljetnje kampove za studente Rome i obezbjeđivanje prevoza u Podgorici. Samo jedna trećina romskih studenata završi obavezno obrazovanje, a samo 3% (najniže u regionu) završi srednje obrazovanje. Napori za uključivanje Roma na tržište rada ne daju zadovoljavajuće rezultate, njihovo učešće u radnoj snazi se smanjuje, a neformalno zapošljavanje i dalje je visoko. Preostalo je mnogo sfera za poboljšanje položaja mojih sunarodnika. Naročito kada su žene u pitanju, koje su dvostruko diskriminisane, od većinskog stanovništva i same zajednice.
Moramo ih osnažiti da se izbore same za sebe. Postoje neobrazovane žene, koje ne znaju svoja prava i vjerujem da nas tu čeka još mnogo rada. Nama kao aktivistkinjama je potrebna podrška, jer se bavimo veoma osjetljivim pitanjima, da imamo bezbjednost, adekvatnu saradnju i brzo regovanje od strane institucija.
Kako ste zadovoljni saradnjom sa institucijama?
Jedna institucija ne može riješiti probleme, tu treba multudisciplinarni pristup u koji bismo svi bili uključeni. Potrebna je institucionalna i međunarodna podrška organizacijama koje su posvećene unapređenju položaja žena.
Vjerujemo da svojim pozitivnim primjerom i djelovanjem utičete i na svoju kćerku.
Ja sam srećna i ponosna na moju ćerku Sejlu Pepić koja je kao djevojčica sa samohranom majkom, koja je nije imala gdje ostaviti, učestvovala na okupljanjima grupa koje su se borile za poboljšanje statusa žena i djevojaka.
Aktivizam je danas njena glavna preokupacija –studira socijalnu politiku, radi na socijalnoj inkluziji, i ne isključuje da će se u bućnosti politički angažovati.
Svakodnevno, kroz svoj primjer, kroz konkretne akcije pokušava se nametnuti brojnim romskim djevojčicama i njihovim roditeljima kao model za bolju i integrisaniju budućnost romske i egipćanske zajednice.
Koja je Vaša poruka našim čitaocima/teljkama?
Vjerujem da posebno treba ohrabriti i podržati aktivnosti koje osnažuju izlazak iz siromaštva, emancipaciju i osnaživanje žena u ovim marginalizovanim zajednicama i pomoći njihov ekonomski i socijalni status.
Obrazovanje se prepoznaje kao jedini održivi način za izlazak iz siromaštva i otklon od negativnih tradicionalističkih pojava. Uključivanje u obrazovanje jedinstvena je prilika da se suzbije i spriječi diskriminacija i kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda, te potvrdi urođeno ljudsko dostojanstvo.
Žene su zapostavljene, zlostavljane i diskriminisane, kako u svojoj zajednici tako i u državi i društvu. Nažalost, svi ćute nanasilje i diskriminaciju koja se sprovodi nad romkinjama i egipćankama.
Tražimo da svaka od nas ima pravo na slobodan i dostojanstven život, da bez odlaganja prekinu sa poštovanjem običajnog prava. Ne damo da se sa nama manipuliše i zahtijevamo da nas jednako tretiraju. Vjerujem da ćemo doprinijeti tome da romske i egipćanske manjine budu zastupljene mnogo više u javnom i političkom životu. Svi treba da imaju jednaka prava, jednake šanse, kako bi živjeli dostojanstven život.
