Lijeno ljetnje popodne, prije nekih 20-ak godina. Ja, srednjoškolka, sjedim u svojoj sobi i čitam knjigu. U dnevnoj sobi su mamine prijateljice, a mama u kuhinji, sprema posluženje. Odjednom, moje plivanje kroz drugi svijet, i njihovo konstantno pričanje, prekida zvonjava fiksnog telefona.
Mama trči u dnevnu sobu da se javi. Nedugo nakon njenog „Halo“, čujem kako me glasno doziva.
Porumenjela sam, a ruke su počele da mi drhte. Tih dana sam očekivala poziv moje višemjesečne simpatije, te sam i na samu pomisao da je možda on, počela da se smiješim.
I..Bila sam u pravu. Zaista je bio On.
Dok jednom rukom uzimam fiksni telefon, s namjerom da ga odvučem onoliko koliko dužina kabla dozvoljava, a drugom pridržavam slušalicu, On me pita kako sam, šta radim. Mamine prijateljice su se, naravno, u uho pretvorile. Odgovaram da sam dobro, i da trenutno čitam knjigu.
Odjednom, jedna od gospođa koje, bez imalo stida i vrlo otvoreno prisluškuju razgovor, vrisnu:
- Ćuti, bleso, šta čitaš knjigu, bolje reci da brišeš prašinu…!
- Ili pereš sudove… – dodade druga.
- Ili razvijaš pitu… – razgoropadi se treća.
- E pa stvarno…misli li se ovo dijete udavat’… – više za sebe će, opet neka od njih.
Do tada sam već bila u drugoj sobi, u položaju toliko neprirodnom da me je sve boljelo, i pričajući toliko tiho, da sam osjećala da ću se ugušiti, pokušavajući da se što više udaljim od dotičnih dušebrižnica.
O tom događaju sam razmišljala mnogo godina kasnije, kada su se događale situacije (meni ili drugim ženama), u kojima se 20 pročitanih knjiga nije moglo „ravnati“ sa jednom razvučenom pitom. Takođe, nikakvo umijeće nije moglo tako dobro „udati“ djevojku, kao dobar glas o njenoj urednosti, domaćinskim navikama, „kućevnosti“, kako se to ranije u mojim krajevima zvalo.
I gledala sam te djevojke, buduće supruge, majke, domaćice (a 90% njih i, uz to, i zaposlene žene), kako se lome da dokažu svojoj porodici, kao i okolini koja će kasnije o tome „pustiti haber“, da ispunjavaju sve kriterijume za dobru udaju. Kako, kada se udaju, potpuno normalno prihvataju da njihovi muževi i dalje „žive“, da izlaze sa prijateljima, imaju društveni život, dok one, po nepisanom pravilu, prekidaju sva prijateljstva, i nastavljaju da u braku primjenjuju sve ono, za šta su se u mladosti tako marljivo spremale. Pretvaraju se u sluškinje muža, djece, često i njegove šire familije.
Gledala sam kako se hermetički zatvaraju u momentu onog prvog otvaranja, i momentu formiranja svijesti o razlozima sopstvenog postojanja.
Gledala sam kako se otužno pretvaraju u prijateljice moje majke, i kako na isti način utiču na formiranje svijesti svojih ćerki.
Gledala sam i one starije od 45, 50, koje upadaju u depresiju i obolijevaju im kosti, a one su ubijeđene da su uzroci tome menopauza ili starost. Da, jesu, ali i saznanje o propalom životu i nizu propuštenih šansi.
Šansi da se napravi izbor prije nego što se donese odluka, i da taj izbor ne bude vođen kandžama mizoginije i šovinizma, koji žensku vrijednost poznaje jedino u kuhinji i sa krpom u ruci. Šansi da se živi život kao dar, onako kako je ostavljeno svim ljudima ovog svijeta, bez obzira na pol.
Možda i šanse da jedna mlada djevojka nema osjećaj krivice, ako umjesto spremanja ručka, odluči da popodne provede u čitanju knjige.
