Dok talibani haraju Avganistanom, svijetom kruže izveštaji o ženama na novozauzetoj teritoriji koje su primorane da se udaju za borce, koje su javno bičevane i primorane da ostanu kod kuće.
Talibanima je trebalo nešto više od nedelju dana da preuzmu kontrolu nad zemljom nakon rakete koja je završila u Kabulu dok su se vladine snage, koje su godinama obučavale i opremale Sjedinjene Države u vrijednosti od milijarde dolara, istrošile.
Napredovanje pobunjenika podstaklo je zabrinutost oko povratka talibanskih vladavina od 1996. do 2001. godine, kada žene nisu mogle da rade, djevojčicama nije bilo dozvoljeno da pohađaju školu, a žene su morale da pokrivaju lice i da ih prati rodbina van kuće.
Favzia Koofi, jedna od rijetkih žena uključenih u mirovne pregovore koju su talibani prošle godine ustrijelili u ruku, rekla je Fondaciji Thomson Reuters šta čuje na terenu i kako vidi budućnost ženskih prava u Afganistanu, piše globalcitizen. org.
,, U nekim provincijama gradovi su potpuno zatvoreni, osim nekoliko prodavnica. U nekim provincijama ne dozvoljavaju ženama da izlaze napolje bez muškog pratioca. Primam i izvještaje o ženama i djevojkama koje su primorane da se udaju. Talibanski borci, za razliku od svojih političkih oficira, nažalost, ponašaju se isto kao i dok su bili na vlasti.
Dobijam pozive od žena čak u četiri ujutru iz provincija koje su pale u ruke talibana, postavljajući mi teška pitanja o tome šta će se dogoditi ili zahtijevaju premještanje na bezbjednije mjesto. Želimo da im međunarodna zajednica pomogne u premještanju u sigurnija područja ili im pruži određeni nivo zaštite.
Postavlja se pitanje zašto Talibani rade to kada su ranije obećali da će poštovati prava žena na rad i obrazovanje u skladu sa Islamom?
Kako se navodi u izvještajima, njihovo rukovodstvo tokom pregovora stalno tvrdi i ponavlja iste stvari, ali u praksi se vidi da je to drugačije. Ubija se mnogo ljudi. Njihova politička kancelarija izdaje izjave koje nemaju smisla. Nema značaja njihovih izjava za stanje na terenu. U Heratu, poslanicima parlamenta, pretresene su im kuće i oduzeti automobili.
Šta treba učiniti da se zaštite prava žena u Avganistanu?
Ne samo žene, već svi mu živimo u veoma haotičnoj situaciji u Avganistanu. Zbog rata nema odgovornosti. Neposredni prekid vatre je nešto na šta se mi pozivamo, nakon čega slijedi političko rješenje jer vojno rješenje nije put naprijed. Čak i ako talibani kontrolišu Kabul, pa šta? Misle da će to donijeti stabilnost? Naravno da neće.”
Na pitanje kako ona vidi budućnost afganistanskih žena, rekla je: ,,Žene i dalje daju sve od sebe. Pokušavaju razgovarati o onome što im se dešava u njihovim zajednicama. Uvijek smo bili optimisti. Ali, veoma je teško. Na mnogim mjestima je opasno po život. Ne samo za mene, već za sve. Nikada nisam doživjela situaciju da hiljade ljudi napuštaju svoja sela, napuštaju svoje zajednice i dolaze u Kabul. Juče sam otišla u neke od tih logora raseljenih lica i ljudi su mi rekli da su im kuće uništene, ali su mi prijavljivali ozbiljna kršenja ženskih prava. Žene nisu imale prostora za porođaj i porađale su se na putu do Kabula, bez medicinske pomoći. Postoji potpuno okruženje bezakonja, vakuum moći. Ovo nikada nisam doživjela. Nastavićemo sa našom borbom. Ali braniteljima ženskih prava postaje sve teže.”
Na sastanku Savjeta bezbjednosti o Avganistanu održanom 16. avgusta 2021. potvrđeno je opredjeljenje UN-a da ostane i pruži podršku avganistanskom narodu u trenutku kada mu je to najpotrebnije.
Žene Avganistana kroz istoriju
Period 1919. – 1929. karakteriše razdoblje započete modernizacije društva i za Avganistanke zlatno doba zahvaljujući prvoj i najuticajnijoj avganistanskoj aktivististkinji – kraljici Sorayi koja je bila supruga kralja Amanullaha.
Soraya je izvršila ubrzane reforme kako bi poboljšala živote žena i njihov položaj u porodici, braku, u obrazovanju i u njihovom profesionalnom životu. Osnovala je prvi ženski časopis, prvu žensku organizaciju, prve ženske škole….. Sama je dala primjer za ukidanje rodne segregacije i to javno skidajući svoj veo na događaju na kom je pratila muža, a njen su primjer slijedile i druge žene Avganistana.
Period između 1929. – 1939. otpočeo je snažnim otporom prema ženskim pravima. Svrgnut je kraljevski par Amanullah i Soraye, i već naredni vladari su vratili obavezni veo za žene, te su postupali opreznije kada je u pitanju položaj žena.
1946. – 1964. je period reformi i modernizacije društva koje je rezultiralo oživljavanjem ženskog pokreta, snažnim obrazovanjem djevojčica, a od 1950-te žene pohađaju i univerzitete. Oslobađanje od ultrakonzervativne tradicije tretiranja žena kao građanki drugog reda bila je službena politika Vlade tadašnjeg Avganistana.
Od 1957. pokrenut je Radio Kabul za radne žene. U ljeto 1959. premijer zemlje objavljuje da žene iz kraljevske porodice više neće nositi velove jer islamski zakon to ne zahtijeva. Primjer su iznova slijedile druge urbane žene, posebno iz više i srednje klase. Već u 1964. Ustav Avganistana garantuje ženama jednaka prava, uključujući sva politicka prava. U ovom su se periodu žene u gradovima mogle pojaviti otkrivene, raditi u državnim institucijama, baviti se naukom, raditi kao učiteljice, ljekarke i sl.. Međutim, reforme su imale slab učinak izvan gradova i selo je ostalo duboko patrijarhalno, plemensko društvo, a životi seoskih žena nisu bili značajno bolji.
1978. –1987. poznato je kao komunističko doba tokom kojeg je Avganistanska Vlada, ali i Sovjetski savez dao punu podršku pravima žena. Vlada je 1978. dala prava ženama da same biraju svoje muževe i karijere. Osnovano je i Avganistansko žensko vijeće (AWC) kao organizacija koja se brine o realizaciji ovih prava i koja svoje aktivnosti uglavnom usmjerava na socijalne usluge ženama, te na borbu protiv nepismenosti, osposobljavala žena da se bave zanatskim uslugama poput frizerskih, krojačkih i sl..
U ovom su razdoblju komunisti pokušali sprovesti politike rodne ravnopravnosti na sve klase društva, i od urbanih do ruralnih žena. Ova politika, a najviše otkrivanje žena i obavezno školovanje djevojčica i dječaka, naišla je na snažnu reakciju konzervativnog dijela ruralnog stanovništva Avganistana, koje je doprinjeo snažnom otporu protiv Sovjeta i komunističkog režima.
Neki izvori ukazuju da je 1991. godine oko 230.000 žena pohađalo škole širom Avganistana, dok je njih 190 bilo profesoriki, a 22.000 učiteljica.
1990. – 2001. Poznato je kao doba mudžahedina i talibana tokom kog su ženama oduzeta prava. Žene su imale vrlo malo ili nimalo građanskih prava i sloboda. Većina Talibana bili su siromašni seljani priučeni u konzervativnim islamskim krugovima. Ženama je tad zabranjen odlazak na posao, uskraćeno im je pravo na obrazovanje i zabranjeno im je da napuštaju svoje domove osim u pratnji muškog člana porodice.
Već od osme godine svog života djevojčice u Avganistanu nisu smjele biti u direktnom kontaktu s muškarcima osim bliskog rođaka. U slučaju izlaska, sem pratnje muškog člana porodice, morale su nositi i burku. Ostala ograničenja za žene su bila:
• da ne smiju nositi cipele s potpeticama jer nijedan muškarac ne smije čuti ženske korake kako ga to ne bi uzbudilo.
• da ne smiju glasno govoriti u javnosti jer muškarac-stranac ne smije čuti njihov glas.
• prozorska stakla u prizemlju i na prvom spratu trebala su biti prefarbani kako se žene ne bi mogle vidjeti sa ulice, dok žene nisu smjele izaći na balkon.
• zabranjeno je fotografisanje, snimanje i prikazivanje žene u novinama, knjigama, prodavnicama ili kući i strogo zabranjeno pojavljivanje na TVu, radiju ili okupljanjima bilo koje vrste.
• ni jedan naziv nije smio uključivati riječ “žena”.
Kazne za kršenje ovih pravila su bile izuzetno surove i najčešće su izvršavane na javnim mjestima. Evo nekih primjera:
• U oktobru 1996. jednoj je ženi odrezan vrh palca zbog nošenja laka za nokte.
• U decembru 1996. gradski radio je objavio da je 225 žena iz Kabula uhvaćeno i kažnjeno zbog kršenja pravila oblačenja, tj nenošenja burke kojom se sve pokriva, te im je određena kazna bičevanja po nogama i leđima.
• U maju 1997. pet žena koje su radile za CARE International – istjerano je iz vozila od strane pripadnika Vjerske policije uprkos posjedovanju posebne dozvole Ministarstva unutrašnjih poslova da se mogu kretati. Vjerska policija ih je preko javnog razglasa vrijeđala, a potom izudarala metalnim, pa šibala kožnim bičem.
• 1999. majka sedmoro djece javno je pogubljena pred 30.000 gledalaca na stadionu u Kabulu zbog ubistva muža. Bila je podvrgnuta najokrutnijim mučenjima cijele tri godine prije pogubljenja. Ipak, odbila je da prizna navodnu krivicu svoje kćerke za koju se vjerovalo da je ubila oca zbog nasilja koje je sprovodio nad njima.
2001. – 2020. Talibanski režim je poražen i prava žena postupno su se poboljšavala pod Islamskom Republikom Avghanistan. Žene iznova Ustavom iz 2004. dobijaju ista prava kao muškarci, a 27 odsto mjesta u Parlamentu, (od ukupno 250) biva osigurano kroz kvote za žene.
Zakon protiv nasilja nad ženama usvojen je 2009. godine, ali se slabo sprovodi, posebno za one žene koji žive u ruralnim područjima i koji se i suočavaju s brojnim problemima, uključujući porast nasilja koje se često pravda religijom i kulturom.
U ovom periodu zakonodavstvo je omogućilo da žene mogu upravljati vozilima, učestvovati na određenim međunarodnim događajima, poput Olimpijskih igara ili u takmičenju iz robotike.
Od nedavno su Avganistanke mogle i da upišu svoja imena na Izvodu iz matičnih knjiga sopstvene djece.
