sihološkinja i geštalt psihoterapeutknja Anđela Šćekić Todorović, rođena je 17.oktobra 1989. godine u Podgorici, gdje je završila osnovnu školu „Štampar Makarije“ i Gimnaziju “Slobodan Škerović”. Psihologiju je diplomirala 2012.godine u Nikšiću, a Geštalt psihoterapiju završila je 2016.godine u Podgorici. Tokom studiranja volontirala je u okviru projekta “Studentski volonterizam, od desegregacije do kvalitetne integracije romskih učenika”, u Osnovnim školama „Božidar Vuković Podgoričanin” i “21 maj” u Podgorici, gdje je pružala psihološku podršku učenicima sa poteškoćama u učenju i socijalizaciji. Pripravnički staž odradila je u Elektrotehničkoj školi “Vaso Aligrudić” u Podgorici, gdje je još neko vrijeme nakon pripravničkog staža radila. Od decembra 2015.godine radi kao psihološkinja u JPU „Ljubica Popović“ u Podgorici.
O čemu smo razgovarali sa Anđelom, pročitajte u intervjuu koji slijedi…
Kako biste sebe predstavili i opisali?
Kada me neko pita da se predstavim, najviše volim prvo da kažem da sam Lukina i Anjina mama, pa onda sve ostalo. Uloga majke me u potpunosti ispunjava kao ženu, a osnažila me i na profesionalnom nivou. Gledajući njihov rast i razvoj, rastem zajedno sa njima na svim poljima. Pored psihologije, završila sam Geštalt psihoterapiju koja mi puno pomaže u svakodnevnom životu, kako u radu sa djecom tako i sa odraslima. Za sebe bih rekla da sam uporna , odgovorna i vrijedna, kako bih uspjela da ostvarim sve ono što želim. Fleksibilna sam i otvorena za sve što vidim i čujem, pa mi te osobine i pomažu da radim sa ljudima koji dolaze sa raznim problemima. Živimo u svijetu koji je dovoljno okrutan i često nas ne mazi, te imajući to u vidu, uvijek sam spremna da saslušam i bez osude pristupim svakom problemu, kao i da pomognem ljudima da se suoče sa njima. Mislim da je to ono što zapravo ljudi najviše vole kod mene, i što me karakteriše kao osobu. Vesela sam i često se smijem, pa u svom radu prenosim pozitivnu energiju na ljude oko sebe.
Zašto baš psihologija? Otkud zanimanje za nju?
Psihologiju sam zavoljela još kao gimnazijalka. Uvijek me interesovalo kako da pomognem nekom, da dam dobar savjet, da procijenim situaciju, i slično. Pored toga primamljiv mi je bio sam razvoj djece, proces njihovog odrastanja i sazrijevanja. Uz to, željela sam da upoznam svoje dubine i da radim na nekim vještinama koje sam željela da unaprijedim kod sebe. Sve to me podstaklo da upišem i završim psihologiju. Nakon završenih studija, osjetila sam da mi je potrebno još znanja kako bih kvalitetnije radila. Tragajući za pravcem u psihoterapiji najviše me zainteresovao Geštalt, jer sam tu našla ono što me podržava u ličnom razvoju, kao i u radu sa ljudima. Svaki klijent donosi svoju životnu knjigu iz koje učimo skupa. Psihoterapija predstavlja rast i klijenta i psihoterapeuta u zajedničkom procesu koji grade. Moj proces učenja nije završen, jer planiram da nastavim sa usavršavanjem.
Koliko Vama lično poznavanje psihologije pomaže u svakodnevnici i u raznim situacijama?
Sve što znam trudim se da primjenjujem, kako bih sebi olakšala svakodnevnicu i omogućila sebi i onima koje volim da zajednički uživamo što više u životu. Vještine komunikacije koje sam učila tokom studiranja, a primjenjivala ih u praktičnom radu, koriste mi da lakše ostvarujem kontakt i ako dođe do konflikata da ih što lakše prevaziđemo. Takođe, ako se nekada nađem u situaciji koja je napeta, a prirodno je da takva izaziva anksioznost, lakše kanališem emocije koje nisu lagodne u tim trenucima. Lakše prepoznajem koji dio mene se budi i buni u trenucima koji frustriraju, i samom svješnošću svega toga mogu da obuhvatim i podržim onaj dio koji se tada osjeća ugroženo.
Kako ovakve situacije, u kojima dominira strah i u kojima ljudi moraju da se odreknu navika, rutina i obrazaca u ponašanju, utiču na njihov odnos prema drugima?
Takve situacije utiču najprije da ljudi mijenjaju odnos prema sebi, što onda dalje utiče na drugačiji odnos prema drugima. Iz rada sa klijentima primjećujem da je najviše prisutan strah da se ne zaraze i da nekome ne prenesu virus, a potom slijede strahovi vezani za finansijsku stabilnost. Nažalost, mnogi su došli u situaciju da kupuju samo ono što je neophodno, a u drugi plan su stavili stvari koje ih čine zadovoljnim, a koje nisu neophodne. Vrijeme koje se ranije provodilo sa prijateljima sada postaje sve rjeđe, što utiče na odnos koji smo ranije imali sa ljudima, a i na kvalitet života uopšte. Smatram da donekle svi izvlačimo pouku usled ove pandemije, da se okrećemo više porodici i sporijem načinu života, nego što smo navikli da vodimo. Smatram da je važno da strah od socijalnog kontakta sa ljudima kanališemo na pravi način, da ne izgubimo kontakt sa sredinom, da poštujemo mjere nadležnih ali i da sačuvamo mentalno zdravlje, kao i zdravlje ljudi oko nas.
Da li po Vašem mišljenju krize izvlače iz ljudi ono najbolje, ali i ono manje dobro?
Krize uvijek donesu i izvuku iz ljudi ono što imaju u sebi. Međutim, nekad se iznenadimo kada u kriznim situacijama više ne možemo da se oslonimo i dobijemo podršku od onih od kojih smo je imali do tada. Neki ljudi u periodima krize budu u svojim strahovima i time imaju blokadu da nastave da se daju u mjeri u kojoj su se davali ranije. To nekada drugima izgleda kao da su odjednom postali manje dobri, a zapravo su oni u svom problemu. Krize nas generalno mijenjaju kao osobe, mijenjaju naše odnose sa drugima, pa je sigurno da se u čovjeku probude različite osobine, od empatije do sebičnosti i potrebe za sopstvenom sigurnošću. S druge strane, krize ponekad i zbližavaju ljude. Svjesni smo da je puno ljudi prošlo kroz bračne, ljubavne krize tokom prethodnog perioda, ali na nama je da odlučimo šta želimo da izvučemo iz te krize – da nas ona zbliži sa partnerom, ili pak da nam pomogne da uvidimo ono što nam je zapravo potrebno kada ostanemo na duži period sa istom osobom.
Uz ovu krizu neminovno će uslijediti socijalno-ekonomski teška vremena zbog pada ekonomije, gubitka posla velikog broja ljudi… Može li se u tim okolnostima očekivati još napetiji odnosi u zajednici?
Finansijska stabilnost doprinosi osjećaju sigurnosti na svim poljima. A ako smo finansijski pogođeni i ako puno ljudi prolazi kroz težak period, ljudima nije lako da se odjednom priviknu na otežane uslove života, da ne kažem na život u nemaštini, jer ima i onih koji zaista jedva preživljavaju. Tada se dešavaju češće svađe i konflikti kako u prodicama, tako i sa ljudima koji su oko nas. Nezadovoljstvo koje nastaje usled finansijske nestabilnosti čini da ljudi imaju manje senzibiliteta prema drugima, te su konflikti češći.
Šta je po Vašem mišljenju potrebno našem društvu da prevaziđemo ovaj period krize, i period koji će tek uslijediti?
Sigurna sam da ćemo svi biti pogođeni na neki način i da će nam svima biti teško. Ovo nije prva kriza tako da vjerujem da imamo unutrašnjih kapaciteta da se izborimo, a psihološka podrška će biti zaista potrebna u procesu prihvatanja stanja u kojem se nalazimo kao i borbe koja slijedi. Neće biti lako, ali ako probudimo ono najbolje u nama, i budemo staloženi, strpljivi i istrajni, očekujem da ćemo svi izaći zadovoljni iz perioda koji je bio težak za sve nas. Najvažnije je da iz ovoga svi izađemo zdravi, a kad ima zdravlja ima i svega ostaloga.
Kako u ovako kriznim situacijama stimulisati onu bolju stranu u čovjeku? Šta je najvažnije?
Vrlo je važno da dok nešto radimo i mislimo pođemo prvo od sebe. Kako bi se osjećali da nama neko kaže ili uradi ono što mi želimo da uradimo drugome? Kad god se vodimo tim mislima smanjićemo mogućnost da probudimo nešto loše u nama. Podrška je veoma važna, te se treba truditi da budemo podrška kako sebi, tako i ljudima oko nas, da pomažemo koliko možemo, da dijelimo ljubav i radost, jer to je ono što nas može zbližiti i učiniti da se osjećamo zadovoljno. Kada čovjek pruža i daje ljubav, daje prostor da mu se istom mjerom vrati. Ljude treba prihvatiti onakvima kakvi jesu, potražiti i prepoznati dobro u njima, a na taj način ćemo učiniti i sebe i tu osobu srećnom.
Emocije i razum- kako ih uskladiti?
Ono što nam se dešava izaziva određene emocije. Od individualnih kapaciteta osobe zavisi kako će percipirati situaciju i kako će se osjećati u odnosu na nju. Biti u balansu između onog što razum i tijelo govori je vještina koja se uči cijelog života. Najvažnije je da osoba osvješćuje kako emocije tako i misli, te da podrži onaj dio koji je umirujući za nju. U ovom periodu je važno da osoba razgovara o svojim osjećanjima sa svojim bližnjima ili da se obrati psihologu ili psihoterapeutu. Kada razgovaramo o onom što osjećamo, to nam zapravo pruža mogućnost i da osvijestimo emocije, da ih ispoljimo, nađemo njihov uzrok, i nastavimo da koračamo dalje. Važno je da ne potiskujemo svoje emocije, već da ih osvijestimo i suočimo se sa njima.
Puno puta čujemo „Samo budi pozitivan, i sve će biti u redu.“ Da li je to u ovoj situaciji moguće i kako održati pozitivan fokus u poslovanju, posmatramo iz ugla psihologije?
Istina je da nam pozitivan pogled donosi mir u sebi i daje prostor da skupimo snagu da se borimo i budemo fokusirani na cilj. Međutim, nedovoljno je da samo budemo pozitivni, jer to ne znači da će uvijek sve biti u redu. Veoma je važno da realno sagledamo stvari i suočimo se na vrijeme sa mogućim preprekama i posledicama. Pozitivan stav nam u tome pomaže da budemo istrajni, ali sam pozitivan stav ne znači i sigurno zadovoljstvo. Svako poslovanje nosi niz izazova, a posebno u doba krize kada je većina ljudi pogođena. Od unutrašnjih kapaciteta osobe i podrške koju ima od okoline, zavisi da li će osoba moći da održi pozitivan fokus u poslovanju tokom i nakon ove krize.
Tokom ovog perioda pandemije, održali ste mnoge fokus grupe sa različitim polaznicima. Šta je ono što ste zapazili kao ključno, a sa čime se oni bore? Koliko je važna psihološka podrška u ovom turbulentnom vremenu?
Kod većine vlada strah i anksioznost od neizvijesnosti, da li će se zaraziti, da li će izgubiti posao, ili nekoga ko mu je drag i sl. Sve to remeti svakodnevni život i utiče na funkcionisanje u dnevnim aktivnostima. Psihološka podrška je zaista potrebna u ovom periodu, a smatram da će i nakon ovog turbulentnog perioda biti još važnija. U našoj sredini se još uvijek odlazak kod psihologa ili psihoterapeuta posmatra kao nešto strašno. Svijest o mentalnom zdravlju se sporo mijenja i ljudi se suoče da im treba pomoć u poslednjem momentu, kada se potpuno preplave negativnim emocijama, strahovima i sličnim problemima tako da tek tada dođu na razgovor. Trebalo bi da posjeta psihologu bude kao i posjeta zubaru, da na to gledamo kao na razgovore koji su nam potrebni da iznesemo problem i sagledamo ga , da dobijemo podršku koja nije iz porodice i od bliskih osoba, podršku koja je objektivna. Da bi čovjek mogao da se bori sa svakodnevnim stvarima koje život nosi, i brzinom kojom se živi, smatram da bi mentalno zdravlje trebalo da bude među prioritetima u životu svakog čovjeka.
Šta poručujete čitaocima/teljkama našeg portala?
U životu ima puno teških trenutaka koje uvijek u nekom momentu zamijene oni lijepi. Važno je da se borimo i da se izdignemo kada naiđe težak period, jer potrebno je vrijeme, strpljenje i vjera u život da bi nanovo pristigli lijepi trenuci. Živite svaki dan kao da je poslednji, u svemu lošem pronađite nešto dobro, jer sve što nam se dešava ima svoj razlog i nosi neko svoje dobro. Život je lijep jedino ako ga posmatramo takvim očima.
