Ana Saćipović rođena je 1957. godine u sedmočlanoj romskoj porodici. Bila je jedina Romkinja u Aleksincu koja je u to vrijeme upisala gimnaziju, a kasnije fakultet. Živi i radi u Nišu. Po profesiji je novinarka i 10 godina radila je na lokalnim medijima. Smatra da je u životu jedne žene najvažnija podrška porodice, partnera, samopouzdanje i spremnost da se bori da preuzme sve što joj pripada.
Nakon završenog fakulteta, najveći izazov joj je bio zaposliti se u svojoj profesiji na lokalnim medijima. Šansu je čekala 20 godina, ali upornost i strpljenje dali su rezultate. Rad na sebi doveo ju je do urednice redakcije Radio Niša, autorke i urednice mnogih lokalnih TV emisija.
Ona smatra da Srbija ima dobre zakonsku regulative za zaštitu ljudskih prava, ali da izostaje primjena u praksi, naročito na lokalnom nivou.
Okupila je mlade Romkinje, studentkinje u Nišu i 2005. osnovale su organizaciju “Udruženje Romkinja Osvit”, koja se bavi prevencijom i zaštitom žena od porodičnog i partnerskog nasilja. Zaslužne su za prvi SOS telefon na romskom i srpskom jeziku u Evropi. Druga su organizacija u Srbiji koja je ovu uslugu licencirala 2018. godine kod MINRZBSP-a. Podršku SOS telefona do sada je koristilo oko 7.000 žena svih nacionalnosti. Akreditovale su i program “Podrška unapređenju položaja Romkinja” kod RZZSZ-a za unapređenje kvaliteta rada državnih službenika, koji usluge pružaju Romkinjama. Do sada je programom obuhvaćeno 300 predstavnika ustanova i institucija: CSR, PU, Tužilaštva, obrazovnih ustanova, zdravstva, članovi/ce NVO…
Ana je 2019. godine dobila prvu nagradu Savjeta Evrope u Briselu za integraciju Roma/kinja na Zapadnom Balkanu i Turskoj.
Osnovali ste Udruženje Romkinja “Osvit”, Niš. Koliko uspijevate da pomognete žrtvama u ovoj situaciji kada je došlo do povećanja nasilja usljed “zaključavanja”? Možete li nam reći nešto više o radu Udruženja?
Osvit je osnovan 2005.godine. U kontinuitetu od 15 godina, Osvit pruža SOS telefonsku uslugu za žene sa iskustvom nasilja na romskom i srpskom jeziku. U 2017. godini smo akreditovale program kod Republičkog zavoda za socijalnu zaštitu “Podrška unapređenju položaja Romkinja” čiji je cilj poboljšanje kvaliteta usluga koje zaposleni u institucijama pružaju romskim korisnicima. Do sada je obučeno 350 profesionalaca zaposlenih u lokalnim ustanovama i institucijama u Srbiji. U 2018. godini licencirale smo uslugu SOS telefona pri Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, u skladu sa standardima Konvencije SE, sa besplatnim pozivnim brojem sa svih fiksnih i mobilnih mreža u Srbiji 0800/100909, dostupnim 24 sata dnevno. Pored konsultacija i informisanja, korisnici pružamo uslugu psihološke i besplatne pravne pomoći, kao i zastupanje u sudskom postupku. U skladu sa potrebom korisnice, odlazimo sa korisnicom u adekvatne institucije zbog prevencije dodatne diskriminacije, kada su u pitanju Romkinje.
Osvit je uspostavio prvi SOS telefon na romskom jeziku u Evropi. u martu 2019. godine, kada smo dobili smo prvu nagradu Evropske unije za integraciju Roma i Romkinja na Zapadnom Balkanu i u Turskoj, “Žene aktivistkinje/nepoznate heroine”. Pored direktne pomoći putem SOS telefona, nastojimo da djelujemo preventivno, ali i da ekonomski osnažimo žene da izađu iz nasilja.
Koliko su institucije spremne da sarađuju sa Udruženjem? Ima li pomaka na bolje?
Pomaka svakako ima, ali smo djelimično zadovoljne, jer saradnja zavisi od spremnosti zaposlenih u ustanovama i institucijama da sarađuju. Odnosno da li ima političke volje, da li zaposleni nemaju predrasuda, jer je u pitanju romska organizacija, iako je u pitanju licencirani pružalac usluge namijenjene svim ženama bez obzira na nacionalnu pripadnost, obrazovanje ili socijalni status. Na saradnji moramo još raditi, pozivajući se na njihove nadležnosti i obaveze u okviru normativno strateških regulativa.
Spojili ste novinarsku profesiju i aktivizam. Jese ste zadovoljni postignutim?
Oba posla podrazumijevaju rad sa ljudima, a to je moj izbor. Postignutim rezultatima jesam zadovoljna, jer smo uspjele da od nepoznate lokalne organizacije postanemo prepoznatljive na nacionalnom i međunarodnom nivou, što nas stimuliše da ne odustajemo i da radimo sa više elana na prevenciji i zaštiti žena od nasilja sa akcentom na Romkinje.
Šta je po Vama najvažnije u životu jedne žene?
Najvažnije je da ima samopouzdanja, da se bori za sebe i sebi drage osobe, da ne odustaje na prvoj prepreci. Da se ne odriče ni najmanjih zadovoljstava koja joj znače, jer sitnice čine život.
Koji je najveći izazov sa kojim ste se suočili, koji se tiče diskriminacije sa kojom ste se najčešće susrijetali u radu?
Prikrivena diskriminacija je najteži oblik diskriminacije jer je ne možete dokazati, a susrijećete je na svakom koraku.
Sa čime se to Romkinje najteže suočavaju?
Da bi se podržaa Romkinja, mora reagovati čitavo društvo, jer je okružena kompleksnim problemima koji su povezani. Ekstremno je siromašna, neobrazovana je, vaspitavana da trpi i ćuti, izložena diskriminaciji i nasilju i u okviru porodice i u široj društvenoj zajednici, kada kroz institucije pokušava da ostvari svoja prava. Bez zajedničkog rada svih aktera u društvu, bez naše povezanosti i rada svakog pojedinca brzo će odustati, ostati izolovana, obespravljena i na margini.
Jasno je da je Romkinja kategorija građana koja najteže ostvaruje svoja zakonska prava. U njeno obrazovanje porodica najmanje ulaže, dok joj društvo ne omogućava da se dokaže i integriše u društvenoj zajednici. Ima li pomaka u odnosu na ranije? Na čemu je potrebno više raditi?
Naravno da ima pomaka. Zahvaljujući afirmativnim mjerama u Dekadi Roma/kinja u oblasti obrazovanja, povećao se procenat obrazovanih Roma/kinja, pri čemu je procenat djevojćica 51% u odnosu na sve mlade obuhvaćenih obrazovnim sistemom, ali je postignuti rezultat uspjeha u školama bolji od dječaka. Ono na šta sada treba posebno obratiti pažnju je zapošljavanje obrazovanih Roma/kinja, kako bi bili pozitivni primjeri mladima koji tek upisuju srednje škole i fakultete.
Smatrate li da Srbija ima dobre zakonske regulative za zaštitu ljudskih prava? Šta nedostaje?
Sa tendencijom pridruživanja EU, Srbija unapređuje svoju zakonsku regulativu. U praksi se pokazalo da moramo dopuniti pojedine zakone, konkretno mislim na Zakon o sprečavanju nasilja nad ženama koji je donet 2017.godine. Naime, hitne mjere predviđene ovim zakonom nisu adekvatne za sve kategorije žena. Romkinja koja živi u proširenoj porodici sa roditeljima nasilnika, prilikom izricanja hitne mjere privođenja i udaljenje iz stana, bude izložena dodatnoj torture-nasilju od strane njegove porodice jer je njihov sin uhapšen. Ono što je veći problem je neprimjenjivanje zakona na lokalnom nivou od strane zaposlenih u ustanovama i institucijama u kojima se korisnice obraćaju za ostvarivanje prava.
Da li su po Vašem misljenju Romkinje u Srbiji sve osnaženije da se izbore za svoja prava?
To je proces, a on dugo traje. Svakako da ima napretka, ali na tome moramo još raditi. U Srbiji djeluje Romska ženska mreža RS sastavljena od 35 romsko ženskih organizacija koje djeluju na čitavoj teritoriji Srbije. Svaka od nas u svojoj lokalnoj sredini pruža podršku svojim sunarodnicama u svim oblastima života, što dovodi do unapređenja njihovog položaja. Najveći akcenat smo stavile na prevenciju dječijih brakova, jer taj problem vodi romske djevojčice u totalno nazadovanje u svim oblastima života, od obrazovanja, ekonomske nezavisnosti do nasilja u porodici.
Prošle godine ste dobili prvu nagradu Savjeta Evrope u Briselu za integraciju Roma/kinja na Zapadnom Balkanu i Turskoj. Koliko Vam nagrade lično znače?
Moram priznati da sam počastvovana nagradom. A ko ne bi bio? Bez lažne skromnosti, veoma sam srećna jer je moj rad prepoznat na međunarodnom nivou. Veliki je broj naših aktivista/kinja, koji zaista svakodnevno puno rade, ali ne dobije ovako značajno priznanje.
Rodna ravnopravnost. Koliko smo joj kao društvo blizu ili daleko, u ovim modernim i istovremeno turbulentnim vremenima?
Ja za rodnu ravnopravnost kažem: Puna usta priče, prazan stomak. Savremenim ženama današnjice mnogo je bolje nego njihovim majkama i bakama. Ali rodnu ravnopravnost nismo dostigli. Imam utisak da kada god napravimo karak naprijed u izjednačavanju pozicija muškaraca i žena u društvu, sa promjenom politika vraćamo se dva koraka nazad. Ili da se na nacionalnom nivou promoviše jedna priča koja ne stigne na lokalni nivo, gdje žene žive svoju svakodnevnicu.
Kakvi su Vaši dalji planovi što se tiče rada u Udruženju? Na čemu trenutno radite?
Svrha organizacije je podići vidljivost problema marginalizovanih grupa žena i djevojaka i mobilizirati zajednicu i donosioce odluka da rade na kreiranju pozitivnih javnih politika za rješavanje njihovih problema. Osnovni program rada je pružanje lokalne socijalne usluge licencirane SOS linije za žene i djecu žrtve porodičnog i partnerskog nasilja.
Prateći programi koje sprovodimo su preventivne kampanje o nasilju nad ženama i rodnoj ravnopravnosti i ekonomskom osnaživanju žena.
Radni programi Osvita oslanjaju se na međunarodne, nacionalne i lokalne dokumente čiji je cilj promocija statusa žena i ravnopravnosti polova, kao i na Strategiju o uključivanju Roma 2016-25. Na osnovu ovih dokumenata na četvorogodišnjem nivou kreiramo strategiju rada, a na godišnjem nivou akcioni plan. Do sada je Osvit uspješno realizovao više od 35 projekata koji su isključivo doprinijeli unapređenju rodne ravnopravnosti, položaju višestruko marginalizovanih žena i djevojaka. Rezultati našeg rada su 6.720 žena koje su koristile naše usluge, od kojih su 2.689 Romkinje, a 4.051 pripadnice većinskog stanovništva. Trenutno sprovodimo više projekata finansiranih od OAK Fondacije, Care international Balkans, UN Women-a, ACT-a, preko Švajcarske razvojne agencije i BTD-a. To su višegodišnje podrške preko kojih realizujemo program SOS telefona, prevencije vršnjačkog nasilja i promocije zdravih stilova života mladih, ekonomskog osnaživanja žena, prevencije dječijih brakova, programa koji doprinose unapređenju rodne ravnopravnosti i položaju žena u društvu.
Šta poručujete našim čitaocima/teljkama?
Ujedinjene, glasne i snažne stvaramo bolji svijet za budućnost, po mjeri naših djevojčica!
