Postoje umjetnici koji slikaju ono što vide i oni koji slikaju ono što se pogledom ne može dosegnuti. Mirko Dragović pripada ovim drugima. Njegovo slikarstvo ne počinje pred pejzažom, već mnogo dublje, u prostoru sjećanja, osjećanja, unutrašnjih nemira i tihe životne radosti. Na njegovim platnima priroda prestaje da bude mjesto koje prepoznajemo i postaje mapa čovjekove nutrine, lavirint duše kroz koji se kreću boje, vijugave linije, kružići, ritmovi i tragovi nečega što je jednom doživljeno, zapamćeno ili samo naslućeno.
Rođen 1980. godine u Priboju, Dragović je slikarstvo diplomirao 2004. na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, u klasi profesora Marka Musovića. Od tada njegov umjetnički put teče paralelno u dva pravca koji se, zapravo, nikada istinski ne razdvajaju. Jedan pripada njegovom ličnom slikarstvu, drugi radu sa djecom sa poteškoćama u razvoju u podgoričkom Resursnom centru za djecu i mlade „1. jun“. Između ta dva svijeta, ateljea i učionice, odvija se možda najvažniji dio njegove umjetničke biografije.
Jer kod Mirka Dragovića slikar i pedagog ne postoje jedan pored drugog. Oni se neprestano nadopunjuju.
U njegovoj umjetnosti ima nečega djetinjeg u najboljem i najčistijem značenju te riječi, potrebe da se linija pusti da pronađe sopstveni put, da se boja ne opravdava, da stvaranje ostane prostor igre i slobode. I upravo djeca sa kojom radi iznova ga podsjećaju na vrijednost te iskonske neposrednosti. Dragović zna koliko se lako, odrastanjem, obrazovanjem i susretom sa očekivanjima publike, izgubi hrabrost da se stvara samo zato što nešto iznutra traži da bude izraženo.
Zato mu je autentičnost jedna od temeljnih vrijednosti, i u umjetnosti i u pedagogiji. Umjetnik, vjeruje, mora prepoznati šta je zaista njegovo, čak i kada to „njegovo“ ne odgovara ukusima trenutka. Profesor, sa druge strane, mora znati kada da pokaže put ali još više kada da se skloni sa njega.
Portal Preduzetnica.me imao je čast da radi intervju sa profesorom Dragovićem koji se prenosi u daljem tekstu:
Preduzetnica: Kada biste morali da napravite autoportret bez ljudske figure, lica i bilo kakvog prepoznatljivog simbola — koristeći samo boju, potez i prazninu — koje biste djelove sebe danas naslikali svijetlim, koje tamnim, a koji dio platna biste namjerno ostavili nedovršenim?
Dragović: Kada bih sebe morao predstaviti kroz apstraktni autoportret, bez ljudske figure, lica ili bilo kakvog prepoznatljivog simbola, gotovo sve dijelove sebe naslikao bih svijetlim bojama – različitim po intenzitetu, koloritu i karakteru. Tamne tonove gotovo da ne koristim, pa ih ni u takvom autoportretu ne bih namjerno unosio.
Pozadinu bih, međutim, ostavio nedovršenu. Upravo u toj nedovršenosti vidim prostor za ono što još traje, što se mijenja i što možda ni sam još uvijek do kraja ne poznajem. Svjetlost bi predstavljala ono što svjesno nosim u sebi i što želim da prenesem drugima, dok bi nedovršena pozadina ostala prostor otvorenosti, mogućnosti i nepoznatog.
Preduzetnica: Godinama podučavate djecu čiji likovni izraz često nastaje prije pravila, kalkulacije i potrebe da se dopadne publici. Da li Vam se ikada dogodilo da pred radom svog učenika pomislite: „Ovo je sloboda koju sam ja, školujući se za umjetnika, negdje izgubio“? Šta profesionalni slikar može da nauči od djeteta kojem akademska pravila ništa ne znače?
Dragović: Tačno je da djeca, naročito učenici u tipičnim školama, u ranijem uzrastu stvaraju veoma spontano, originalno i autentično. Iz mog pedagoškog iskustva primijetio sam da se, najčešće nakon sedmog razreda osnovne škole, kod mnogih počinje javljati potreba da svoje likovne radove prilagode očekivanjima drugih i da se publici dopadnu. Naravno, uvijek postoje izuzeci. S druge strane, djeca i osobe sa intelektualnim poteškoćama, po mom iskustvu, mnogo duže zadržavaju tu neposrednost, spontanost i autentičnost.
Kada govorim o sebi kao umjetniku, oduvijek sam imao izraženu potrebu za očuvanjem vlastitog estetskog senzibiliteta i za davanjem primata sopstvenoj originalnosti. Čak i po cijenu da se ne dopadnem drugima. Mislim da vrlo dobro prepoznajem šta je zaista moje, a šta dolazi iz tuđeg uticaja, i isto to nastojim da prepoznam i kod drugih kolega.
Zbog toga mi je ponekad žao talentovanih umjetnika koji, svjesno ili nesvjesno, upadnu u zamku oponašanja poznatih stvaralaca. Teško je pronaći vlastiti izraz, a još teže sačuvati ga kada postaneš svjestan očekivanja publike.
Profesionalni umjetnik zato može mnogo naučiti od djeteta kojem akademska pravila ništa ne znače. Može naučiti da se kroz igru, bezbrižnost, radost i iskrenost često stvaraju najbolja djela – ona koja nisu opterećena svakodnevicom, očekivanjima i potrebom da se nekome dopadnu, već su ispunjena čistim trenutkom stvaranja.
Možda je upravo to sloboda koju, odrastajući i učeći, ponekad nesvjesno izgubimo – sloboda da stvaramo zato što imamo potrebu da nešto izrazimo, a ne zato što moramo nekome nešto dokazati.
Preduzetnica: Vaši učenici Vas poznaju kao profesora, publika kao slikara, kolege kao umjetnika. Ko poznaje Mirka kada nestanu sve te uloge? Postoji li dio Vas koji svjesno ne dajete ni publici, ni učenicima, možda čak ni svojim slikama?
Dragović: Svi smo mi, na neki način, nepoznanica drugima. Ponekad čak uspijemo iznenaditi i sami sebe. U odnosu prema publici, kolegama i učenicima uvijek postoji svojevrstan začarani krug između onoga što o nama znaju i onoga što ostaje skriveno.
Moji učenici, posebno djeca sa intelektualnim poteškoćama, vjerovatno najbolje poznaju moju dušu. Njihov osjećaj za ljude je veoma istančan. Imam utisak da često prepoznaju čovjeka mnogo preciznije nego što to činimo mi odrasli, jer ne polaze od onoga što neko govori ili predstavlja, već od onoga što osjećaju.
Kada je riječ o meni, nastojim da svoju emociju i određeni unutrašnji osjećaj što iskrenije prenesem na platno. To nije nimalo jednostavno, naročito kada pokušavate da nešto tako lično i nevidljivo izrazite apstraktnim jezikom.
Možda upravo zato mislim da zasad pojedini moji učenici najbolje osjećaju ko je, zapravo, Mirko Dragović – ne profesor, ne slikar i ne kolega, već čovjek koji postoji iza svih tih uloga.
A možda je to i jedna od najvećih vrijednosti umjetnosti: da pokuša pokazati ono što riječima ne umijemo ili ne želimo da kažemo.
Preduzetnica: Rekli ste da teška sjećanja mogu biti pretočena u nešto lijepo i da su Vas neka od njih učinila boljim umjetnikom. Postoji li, međutim, emocija ili uspomena koju nikada nijeste uspjeli da naslikate — ne zato što nijeste znali kako, nego zato što joj još nijeste pronašli boju?
Dragović: Najvjerovatnije postoje sjećanja i emocije koje su ostavile dubok trag u meni, a koje nikada nisam uspio u potpunosti da naslikam. Možda za njih nisam pronašao pravu boju, a možda ni pravu formu. Ali vjerujem da upravo u toj nemogućnosti da nešto do kraja izrazimo postoji jedna važna nit koja nas stalno kopka i vraća procesu stvaranja.
Ono što ostane neistraženo uvijek u sebi nosi potrebu za novim propitivanjem, istraživanjem i pokušajem da se pronađe nešto dalje, bolje ili drugačije. Možda je upravo ta nemogućnost da sve do kraja izrazimo jedan od najvažnijih pokretača umjetnika. Uvijek postoji nešto nedorečeno, nešto što nam izmiče, a upravo nas to ponovo vraća platnu, boji i procesu stvaranja.
Zato ne mislim da je ono što nisam uspio da naslikam nužno moj neuspjeh. Naprotiv, možda je to ono što me i danas najviše pokreće. Neke emocije i sjećanja jednostavno ne traže da budu do kraja objašnjeni – dovoljno je da nas nastave pratiti i da kroz njih pokušavamo da pronađemo novi način izražavanja.
Preduzetnica: Proveli ste veliki dio života pomažući djeci da kroz umjetnost budu viđena. Da sjutra jedan Vaš učenik postane umjetnik poznatiji i uspješniji od Vas, a ljudi zaborave ko mu je bio profesor — da li biste to doživjeli kao najveći pedagoški uspjeh ili bi u čovjeku ipak ostala mala, ljudska potreba da neko kaže: „Mirko je bio dio tog puta“?
Dragović: Kada bi moj učenik jednog dana postao poznat i uspješan umjetnik, čak i uspješniji i poznatiji od mene, to ne bih doživio kao svoj gubitak. Naprotiv, vjerovatno bih to smatrao jednim od svojih najvećih pedagoških uspjeha.
Ako bih vidio da je učenik kojem sam nekada pomagao pronašao svoj put, razvio vlastiti izraz i otišao dalje nego što sam ja uspio, osjećao bih veliku sreću i ponos. Jer pravi smisao rada jednog profesora nije u tome da učenik zauvijek ostane u njegovoj sjenci, već da mu pomogne da izgradi vlastiti put i jednog dana ode dalje.
Možda neke riječi koje nikada nisu izgovorene upravo zato najljepše odzvanjaju. Kada bih znao da je dio onoga što sam radio pomogao jednom učeniku da postane ono što je želio, ne bi mi bilo potrebno nikakvo posebno priznanje. Njegov uspjeh bio bi dovoljno veliko priznanje sam po sebi.
Kada danas pogledam sve ono što sam radio, kao i nagrade i priznanja koja nisam dobio od važnih ljudi i institucija, shvatam da se nikada nisam bavio ovim poslom zbog toga. Da su mi nagrade, priznanja ili društvena potvrda bili osnovni pokretač, vjerovatno odavno ne bih imao istu motivaciju da nastavim.
Moja najveća podrška uvijek su bili djeca i njihovi roditelji, a u posljednje vrijeme i mediji, kao i empatija i podrška mnogih poznatih i nepoznatih ljudi. Ipak, ono što me najviše pokreće jeste unutrašnja potreba da učim, radim, istražujem i ono za šta vjerujem da je dobro i vrijedno, posebno u radu s djecom, podijelim i sa drugima.
Posebno mi je važno da sa djecom i osobama s poteškoćama radim iskreno, posvećeno i temeljno. To je odavno prestalo biti samo moj posao – postalo je sastavni dio mog života i nešto što duboko određuje moj odnos prema umjetnosti i ljudima.
Zato, kada bih jednog dana čuo da je moj učenik postao uspješniji i poznatiji od mene, ne bih pomislio da sam nešto izgubio. Naprotiv, osjećao bih da je dio mog rada dobio svoj pravi smisao. Možda je najveća vrijednost jednog profesora upravo u tome da pomogne drugome da ode dalje nego što je on sam uspio.
Preduzetnica: Zamislimo 2045. godinu: dijete sjedi ispred ekrana, izgovori nekoliko rečenica i vještačka inteligencija za nekoliko sekundi stvori tehnički savršenu sliku. Šta biste tom djetetu rekli kako biste ga ubijedili da ipak uzme četkicu, uprlja ruke bojom i provede sate pred praznim platnom? Šta će tada biti smisao likovnog pedagoga? Kakvo je Vaše mišljenje o sve zastupljenijoj upotrebi vještačke inteligencije u umjetnosti, gubi li umjetnost smisao u ovom tehnološkom razdoblju?
Dragović: Što se tiče vještačke inteligencije, mislim da bi ona za mudrog čovjeka trebalo da bude prije svega alat – sredstvo pomoću kojeg može brzo doći do informacija, nešto provjeriti ili olakšati određeni posao. Uostalom, vještačka inteligencija nije nastala tek danas. Njene različite oblike odavno koristimo – od aparata za brojanje i provjeru novca, preko računarskih programa koji igraju šah, pa sve do VAR-a, odnosno provjere video-snimaka u fudbalu.
Ne mislim da ljudska kreativnost može biti ugrožena samom pojavom vještačke inteligencije. Djeca – učenici koji nisu dovoljno vrijedni ili uporni – i danas, kao i mnogo ranije, pronalaze različite prečice kako bi došli do određenog rezultata. Isto rade i odrasli ljudi. Problem, dakle, nije u alatu, već u načinu na koji ga čovjek koristi.
Kada je riječ o umjetnosti, mašina da bi stvorila nešto što nazivamo originalnim umjetničkim djelom mora prikupiti ogromnu količinu sadržaja, a zatim različite segmente povezati i oblikovati u novu cjelinu. Na šta bi takvo djelo ličilo? Možda na spoj više različitih umjetnika na jednom mjestu – nešto što vještom i iskusnom oku poznavaoca ipak teško može promaknuti.
Talenat povezan s dušom, emocijom i ličnim iskustvom teško je kopirati. Može se napraviti samo njegova blijeda kopija.
Dijete ili odrasli čovjek koji je spreman da od mašine traži da uradi nešto umjesto njega unaprijed je osuđen na svojevrsni poraz, jer tako ne razvija vlastite sposobnosti. Pravi profesor, koji pored pedagoškog iskustva ima i lijep, ljudski odnos prema djeci, nezamjenjiv je. On nije samo profesor – on je u određenom trenutku i prijatelj, drug, psiholog, a prije svega čovjek.
Zato mislim da zbog vještačke inteligencije iz svoje profesije mogu „otpasti“ samo oni ljudi koji taj posao, možda, nikada nisu ni trebali da rade.
Preduzetnica: U Vašem slikarstvu postoji ono što ste nazvali „spontanim kontrolisanjem“, dok je u radu sa djecom često dragocjeno upravo ne kontrolisati njihov izraz previše. Kako znate trenutak kada pedagog treba da interveniše, a kada treba da se povuče? Može li dobronamjeran profesor, pokušavajući da dijete nauči da slika „bolje“, zapravo nenamjerno utišati nešto autentično u njemu?
Dragović: Slikarstvo i pedagoški posao jesu povezani, ali su pristupi potpuno različiti. U prvom slučaju ispred sebe imam platno, a u drugom – živo biće, i to osjetljivo, mlado biće.
Na platnu radim na sebi, svojim osjećanjima i saznanjima. Pokušavam da bojom što iskrenije izrazim ono što osjećam i mislim, a istovremeno vodim računa o likovnosti i estetici samog rada.
Sa djecom je potpuno drugačije. Oni su stvaraoci, a ja sam prije svega inicijator – neko ko treba da pokrene likovni proces, da ih motiviše i ohrabri, često i vlastitim primjerom, jer i sam volim da nešto uradim zajedno s njima. Moja uloga je da ih usmjerim prema tehnici i likovnom materijalu koji im odgovara, ali bez pretjeranog nametanja.
Spontanost i kreativnost teško podnose autoritet. One traže igru, slobodu, povjerenje i nenametljiv, lagan pristup. Zato je važno prepoznati trenutak kada treba intervenisati, ali isto tako i trenutak kada se treba povući i pustiti dijete da samo pronađe svoj izraz.
U tom trenutku jesam profesor i jesam slikar, ali mi se čini da sam ponajviše – dijete. Možda upravo zato mogu bolje razumjeti njihovu potrebu da stvaraju slobodno, iskreno i bez straha da će neko njihov izraz odmah proglasiti dobrim ili lošim.
Preduzetnica: Imali ste mnogo više izložbi sa učenicima nego svojih samostalnih izložbi i govorili ste da njihova radost postaje i Vaš trenutak dječije sreće. Ali pedagog koji godinama daje energiju drugima mora negdje i da je obnovi. Kada se vrata učionice zatvore i ostanete sami sa sobom — ko tada brine o Mirku Dragoviću i gdje se Vi emocionalno „dopunjavate“?
Dragović: Tačno je da sam imao mnogo više likovnih izložbi sa djecom i osobama sa intelektualnim poteškoćama nego svojih samostalnih izložbi slika. Sa njima sam realizovao oko četrdeset izložbi, dok sam svojih samostalnih izložbi imao dvadeset šest, u zemlji i inostranstvu.
Upravo ta uzajamna sinergija između mene i djece možda je moj glavni pokretač u stvaranju i izlaganju. Ipak, često i sam sebi postavljam isto pitanje – ko brine o umjetniku kada ostane sam sa sobom?
Dešavaju se dani kada nemam volju ni za slikanjem ni za izlaganjem, ali taj osjećaj kod mene ne traje dugo. Slikarstvo za mene nije vezano za materijalno. Ono je nasušna potreba čovjeka koji voli umjetnost, potreba da stvara, da kroz stvaranje pronađe svoj mir i obnovi energiju za dane koji dolaze.
Na neki način, slikanje je moja lična psihoterapija – nešto što sprovodim sam na sebi. Kroz umjetnost se obnavljam, pronalazim unutrašnji mir i ponovo punim svoje „baterije“. Možda upravo zato mogu toliko da dajem drugima.
Preduzetnica: Kada biste dobili potpuno prazan muzej i neograničena sredstva, ali pod jednim uslovom — da u njemu ne smijete izložiti nijednu svoju sliku — kakav biste umjetnički prostor napravili za djecu i osobe sa poteškoćama u razvoju? Šta bi posjetilac morao da osjeti kada iz njega izađe?
Dragović: Taj muzej bih prije svega zamislio kao DOM za sve duše koje osjećaju i vole umjetnost i ljude. Bio bi to prostor u kojem bi umjetnost bila dostupna svima, a posebno bih želio da kroz njega najmlađu populaciju uvedem u svijet umjetnosti i pokažem joj koliko umjetnost može da povezuje ljude.
Na zidovima bi se nalazile velike fotografije ili video-projekcije djece i osoba sa intelektualnim poteškoćama u procesu stvaranja njihovih umjetničkih djela, a naravno, prostor bi bio ispunjen i njihovim autentičnim likovnim radovima.
Muzej bi morao da ima prostor za stalne radionice – mjesto stvaranja, uživanja u umjetnosti, okupljanja i edukacije, ali i prostor za razbijanje predrasuda. Obavezno bi imao i stalnu izlagačku galeriju, kako bi djeca i osobe sa poteškoćama, zajedno sa djecom bez poteškoća, imali mogućnost da kontinuirano izlažu svoje radove.
Poseban dio muzeja bio bi namijenjen stručnom dijalogu o značaju art-terapije i drugih oblika terapije za djecu i osobe sa poteškoćama u razvoju. Muzej bi, pored svog profesionalnog i edukativnog karaktera, bio i mjesto stalnog okupljanja djece i roditelja, mjesto susreta različitih stručnjaka, razmjene iskustava, dijaloga i konkretne podrške djeci, osobama sa poteškoćama u razvoju i njihovim roditeljima.
Ja vjerujem da ovakvo mjesto može da postoji i da za njega nisu neophodna ogromna materijalna sredstva. Potrebni su prije svega stručnost, ljubav, empatija i ljudi koji iskreno vjeruju u ono što rade.
U stvari, taj muzej bi bio jedna ogromna slika moje duše – možda i moja najbolja slika. Volio bih da svaki posjetilac, kada izađe iz njega, ponese nešto vrijedno: emociju, spoznaju, osmijeh ili novu ideju koju će prenijeti drugima.
Preduzetnica: Jednom je o Vašem slikarstvu zapisano da ste poput „igrača na žici između minulog i budućeg“. Ako jednog dana budete pravili posljednju sliku u životu i budete znali da je posljednja — kome biste je namijenili: dječaku koji je nekada krenuo iz svog zavičaja prema umjetnosti, svojoj porodici, nekom učeniku, publici koju nikada nijeste upoznali ili sebi? I šta biste željeli da na tom platnu ostane kada o Vama više ne bude imao ko da govori?
Dragović: Da, divno je to napisao dr. prof. Milun Lutovac – da sam poput „igrača na žici između minulog i budućeg“.
Volio bih da na toj posljednjoj slici okupim svu djecu, prijatelje, dobre ljude i sve one koje volim, da ih prikažem srećne i radosne. Iza njih bih naslikao najljepši pejzaž – krajolik koji je u sebi nosio onaj dječak kada je, nekada davno, krenuo iz svog zavičaja u svijet umjetnosti.
Tu bih sliku poklonio publici koju možda nikada nisam upoznao, sa željom da neko od njih nastavi da uljepšava, popravlja i nadograđuje ovaj naš šareni svijet.
Možda je to i ono što bih volio da ostane iza mene – ne samo slika, već poruka da umjetnost i dobrota imaju smisla onda kada u drugima bude želju da nastave da stvaraju, vole i čine svijet ljepšim.
