Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Crna Gora je kroz istorijska razdoblja i kroz sliku jedne Evrope prošla mnoga iskušenja i stradanja u borbi za očuvanje svog teritorijalnog integriteta i identiteta. Danas se, na tom prijestolu slobode, śećamo i slavimo Dan državnosti, 13. jul. Crna Gora danas slavi Dan državnosti u znak śećanja na 13. jul 1878. godine, kada je na Berlinskom kongresu priznata kao samostalna država, kao i na isti datum 1941. godine, kada je pokrenut opštenarodni ustanak protiv fašizma.
Na vratima te Evrope, čekajući da postanemo punopravna članica Evropske unije, ne smijemo zaboraviti da su generacije odrastale i stasavale u multikulturalnoj prizmi Crne Gore, sa svim njenim narodima. Jedan je bio ideal, jedna želja za slobodom i zajedništvom, često isprepletana ratovima, borbama i stradanjima. Tu, na tom gorkom kamenu i stijeni, nastala je ljepota Crne Gore koja prkosi.
Zato je važno podśetiti na sljedeće.
Sa područja cetinjskog ratnog sreza u NOB-u učestvovalo je 4.964 drugova i drugarica. Preko dvije hiljade lica sa pomenutog područja mučeno je u više od 60 logora Jugoslavije, Albanije, Italije, Njemačke, Mađarske, Poljske, Švajcarske, Grčke i Austrije. Sa svojim drugovima palo je i 27 narodnih heroja, od 49 koliko ih ima sa ovog područja, a poginuo je 691 borac. Od toga broja oko dvije stotine bili su borci slavne Četvrte crnogorske proleterske brigade. Kao žrtve fašističkog terora poginulo je 525 lica, a ukupno je palo 1.486 boraca i žrtava fašističkog terora. Okupator je strijeljao 421 rodoljuba, u logorima je umrlo njih 150, a od bombardovanja 134. Okupator je zaklao četiri borca i dvoje djece. Četiri borca su obješena, a sedam boraca je spaljeno.
Na ovom području ima 279 nosilaca „Partizanske spomenice 1941“, a 32 borca stekla su čin generala. Svaki od tih brojeva nosi ljudski život, porodičnu sudbinu i ime zauvijek urezano u kamen, istoriju i svijest pokoljenja Cetinja i Crne Gore.
Živio mi moj rodni grade, živjela mi naša Crna Goro, naše grumene stijene i zemlje krvlju optočene i suzom orošene.
„Četiri vijeka je Cetinje isturalo ratničku zastavu u petom je promijenilo smisao svog herojstva, boreći se, sa štitom tradicije, za svetkovinu duha. Između ta dva polja slobode i duha nastao je, i u istoriji i kulturnoj istoriji ovih prostora, pojam Cetinje“, pisao je svojevremeno legendarni pjesnik Mladen Lompar.
Sve je ovđe veliko i jednostavno. Samo na prvi pogled.
Jer Cetinje je „mjesto koje još nikada u riječ ne leže, ni jednom peru ne popusti, a tako čudesno u sebe privlači i skuplja sve rečeno. Amfiteatar za stoljeća, monolog za tragedije. Suza ovdje kad kane, zbog ljepote se otrgla, zbog nostalgije, o vremena, o Akropolj!“, piše Boško Pušonjić i nastavlja:
„Ulazim u grad, a on kao da je zidan od djelova Vavilona, Piramida, Partenona. Ulazim u grad, a on kao da je sazdan od polomljenih munja sa Lovćena, od parčadi neba, od zvjezdanog praha što se u ljetnjim noćima nad Crnom Gorom prosipa. Sve je ovdje nečim i sobom opčinjeno. Ne mogu se oduprijeti.“
Cetinje je kroz vjekove bilo i sveto i prokleto mjesto. Sveto po žrtvama, slobodi, časti i državotvornosti, a prokleto po stradanjima, oskudici, podjelama i ranama koje su mu donosila vremena. Ipak, ono je iznad svega istorijsko uporište Crne Gore, njen prijesto slobode, trajanja i duha.
Zato neka današnji 13. jul bude poseban za svaku suzu, svaki život, svako stradanje i svaku patnju datu Crnoj Gori.
Neka zajedno, kroz tu prizmu, budu Crnogorci, Bošnjaci, Hrvati, Albanci i oni časni Srbi koji vjeruju u tekovine naše države, kao i svi drugi njeni građani. Jer mnogo puta je Crna Gora bila suzama zalivena i krvlju optočena.
U duhu ovih velikana zapisah:
Crna Goro moja, moj Lovćene, moje drago Cetinje, neka te i ovog 13. jula obasjaju munje i gromovi tvojih pravednika. Neka u toj iskri slobode žive sve žrtve, sva stradanja i sve generacije koje su te sačuvale. Neka njihova svjetlost bude naša obaveza da te čuvamo, volimo i nikada ne predamo zaboravu ni tuđinima.
Srećan Dan državnosti, Crna Goro.
