Havaja Ahmetaj Prelvukaj, rođena je 1962. godine u Vusanje, Gusinje. Završila je četiri razreda osnovne škole u Vusanje. Osmogodišnju i srednju školu u Istoku, Kosovo. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Univerziteta Kosova u Prištini. Poezijom se bavi od djetinjstva, objavljujući je u raznim časopisima. Više godina je bila saradnik mjesečnog lista “Nora” i lista “Koha javore” koje izlaze u Crnoj Gori. Objavila je knjigu poezije “Repriza vremena” 2014. godine. U pripremi je druga knjiga poezije, kao i knjiga sa biografskim bilješkama. Živi u Martinaj, radi u opštini Gusinje.
Sa Havajom smo razgovarali o poeziji, pisanju, kao i o njenim utiscima i očekivanjima u vezi sa zbirkom poezije „Pjesnička svitanja“, iznjedrene iz projekta „Poezijom manjina do mutikulturalnog bogatstva“ koji je finasijski podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Knjiga i Vi?
Odrastala sam s knjigom, naravno tokom svog obrazovanja, ali i sada, u slobodno vrijeme se družimo. Šta ima uzbudljivije od mirisa knjige koja nas upozna sa sasvim novim svijetom?
Kako je počela Vaša pjesnička priča?
Od ranog djetinstva počela sam da pišem. Znate kako to obično počinje. Osjećaš se srećno, upoznaješ sa novim stvarima, pojavama, reaguješ na spoljašnji svijet, godišnja doba, upoznaješ drugare u školi i svaki put dugačije gledaš na sve to i odlučiš da napišeš pjesmu da bi zabilježio trenutak, osjećaj… Ostaviš svoja osjećanja na papiru uspomena, uz dosta ispravljanja, brisanja, bacanja papira, a ponekad i odustajanja. Ipak ljubav prema pisanoj riječi je nešto što je neprolazno kod mene, i što meni lično mnogo znači. Bilo je tu i pauziranja dok su djeca mala… Ipak pisana riječ nađe vrijeme i mjesto, obuzme vas i morate da se izrazite na taj način. Najgore je što pjesma naiđe u nekad nezgodnom trenutku, pa ako niste u prilici da je zapišete, ona odleprša poput leptira.
Koji su Vaši najveći uspjesi?
Za mene je uspjeh uspješno organizovati život u porodici ali i na poslu. Takođe je veliki izazov u svemu tome naći i posvetiti vrijeme za pisanu riječ. Istina je da sam iznenadila porodicu, roditelje i sve prijatelje, jer su mislili da sam odustala od pisanja. Pisanje mi znači mnogo, tada vrijeme nestaje za mene. Neki tvrde da je pisanje poput terapije, ako je tako, onda je svako sam svoj doktor.
Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate bez obzira na trendove?
Iskrenost, sloboda izražavanja, originalnost. To je nešto po čemu svako mora biti prepoznatljiv.
Koja su tri osnovna pravila koja svako ko se bavi pisanom riječju mora da ispoštuje?
Mislim da pravila u pisanju poezije naročito danas i gotovo ne postoje. Sve je u inspiraciji, emociji, načinu na koji dopiremo do čitalaca… Po meni je navažniji stil. Kroz poeziju mi predstavljamo sebe i svoj unutrašnji svijet. To je način na koji nas čitaoci upoznaju. Pjesma je naša lična karta.
Šta svaka dama treba da učini za svoj izgled, i koliko je on važan za vašu profesiju?
Naravno da je bitno održavanje svog imidža i biti autentičan. Svakako je prirodno da treba voditi računa o svom izgledu, kao dijelu našeg identiteta. Smatram da je ipak karakter i ponašanje nešto što puno govori o osobi, bez obzira na pol i spoljašnji izgled.
Koliko ste zadovoljni trojezičnom zbirkom “Pjesnička svitanja”?
Veoma sam zadovoljna i zahvalna što se i moja pjesma našla u ovoj zbirci. Čestitam na ostvarenom uspjehu i ideji samog projekta. Radujem se skoroj promociji u Plavu.
Možete li napraviti paralelu između izdavačke industrije i tržišta, književnog ambijenta i podrške?
Smatram da nije dovoljno samo štampati knjigu, samo zbog izdavačke industrije i tržišta. Čitaoci su oni koji procjenjuju i dodaju vrijednost nekoj knjizi.
Trenutno vladaju teška vremena. Svjetlost pisane riječi, književnosti i umjetnosti uopšte je neophodna da nam bar malo razvedri život. Da li po Vašem misljenju poezija to može da učini u ovom trenutku?
Vjerujem da poezija daje svoju vrijednost, jer je i umjetnost takva sama po sebi. Poezija je poput putnika koji stalno putuje.
Da li su po Vašem mišljenju pjesnici nevidljivi? Na čemu bi trebalo više raditi?
Da, pjesnici jesu nevidljivi. Smatram da bi trebalo biti više književnih druženja, kako bi se pružila prilika da se mladi pjesnici promovišu i pokažu svoje talente.
Vaš savjet kao spisateljice pjesnikinje bi glasio?
Pišite zbog sebe, to je po meni najvažnije. Drugima se može i ne mora svidjeti. Pisanje je naš lični izraz. Pjesnik se ne postaje, on se rađa. Svaka pjesma je za mene poput potoka, a ja sam samo posuda koja sakuplja njegove kapi.