U Multimedijalnoj sali KIC-a “Budo Tomović” u Podgorici, prije dva dana promovisana je knjiga „TRAGom Mirka Jakovljevića“ posvećena rano preminulom novinaru, univerziterskom profesoru i publicisti Mirku Jakovljeviću.
Na promociji su govorili : Dragan Mitov Đurović, Azra Hrapović, Zoran Bošković i Amer Ramusović, a medijator je bio Gordan K. Čampar.
U knjizi se nalazi 30 tekstova i jedna pjesma, posvećena njemu, jer je, kako su kazali, bio je veliki poštovalac kulture sjećanja, zaslužnik i zadužnik odnosa pažnje prema ljudima, vremenima i događajima.
Knjiga je objavljena u izdanju časopisa “Komuna”.
Dragan Mitov Đurović je istakao da samo rijetki potroše život, dug ili kratak, ali još rjeđi ostave uspomenu za poštovanje kakvo je ostavio Mirko.
,,Stari nauk zbori- ne idi putem, idi tamo đe puta nema. Tako ćeš ostaviti trag. Tim putem, đe puta nema. Tim bespućem životni i radni ovozemaljski vijek potrošio je naš Mirko i ostavio je trag. Ostavio trag, a započeo trag, kao sjećanje i poštovanje onoga što vjekovima zaboravlja Crna Gora, a to je one svoje najbolje; jer Crna Gora ide dalje, sjećanje blijedi no uspomene traju. Zato je naš Mirko počeo sa tragom da se sjećamo i stigao do traga, da se sjećamo našega Mirka. On je ostavljao nama znakove pored puta, on je usmjeravao naše živote svojim toplim, nježnim, neobičnim, nesvakidašnjim, biranim iz dubine duše riječima. To je ono kad vas roditelj, majka ili sestra blago po kosi pomiluje. Tako sam ja doživljavao riječi, poruke i podršku našeg Mirka. Zato sam, iz poštovanja i dubokog sjećanja, iz knjige koja je pomenik na jednog divnog čovjeka izdvojio sljedeće:
Kada se zatvori knjiga života ostaju uspomene, koje nenadno banu, i kao magla uz planinu nestanu, ali ostane trag, baš kao sunčev zrak, koji dušu grije, kao bilo bije, i na tren oživi slike davnih dana i ljudi koji su sa nama živjeli” i koje smo po dobru zapamtili.
Tako se u dane samoće i neke bolne tišine, kao lasta u visine vine osmjeh blagi Mirka Jakovljevića, stvaraoca brižnog, koji je, kao da je osjećao da odlazi mnogo ranije, žurio da što više, „brazda otvori i sjemena zasije”.
Đurović je dodao da je Jakovljević za vrijeme svog kratkog trajanja ostavio neprolaznu uspomenu – knjige, emisije, novine, filmove, fakultetsku katedru, ali i privrženost istini, posvećenost profesiji, poštovanje Crne Gore i naročito prijateljstvo, koje je Mirko gradio kao svoj dom, strpljivo i postojano, otmeno i dostojanstveno.
Po njegovim riječima, Jakovljević je otkrivao ljepote crnogorskih planina, vraćao u život zaboravljene velikane, perom i kamerom pratio život, pružao ruku stvaraocima, studentima, prijateljima…
Nesebičan, nekako posebno čestit, bio je čovjek kome se vjerovalo, čovjek koji je ljudima vjerovao. Bio je uvijek tu kad zatreba. Rijetko hrabar, posebno u dane potonje. Volio je, i bio iskreno voljen. I zato je ostao zapamćen. Mirko Jakovljević -ljudina velikog srca.
,,Vode uvijek nekuda vode…a preko vode mostovi nas vode… taj most među ljudima blagim i istinitim riječima bio je naš Mirko…Vode…one svašta nizvodno nose……One svašta nizvodno nose, nose i balvane sa visokoh gora, nose i ono drugo što u ovom čestitom trenu ne treba ponavljati. Mnogi ljudi nizvodno čitav život brode. Mirko Jakovljević je bio čovjek koji je plivao uzvodno, čitavog života uzvodno. To njegovo uzvodno je bilo do Crne Gore, đe vode razgovore vode, a zvijezde romore do zore. To je bio njegov izvor, to je bila njegova zvijezda vodilja. To je bilo njegovo mjesto na ovoj planeti gdje je tražio, našao sebe i ostao tu u Mojkovcu, Kolašinu, u skoro svakom pedlju Crne Gore, posebno u Jeleninom srcu i u duši prijatelja. Mirko Jakovljević je bio čovjek koji se nije držao onoga čega se mnogi drže, nije mnogo volio citate jer Crna Gora je mahom sva od citata, stalno nešto što je rekao neko. Mirko je uvijek govorio ono što je znao, a znao je mnogo.”
Ako bi tragali za porukom za kraj, možda je to samo izvod iz jedne pjesme velikog grudobolnika koji je svojim životom na neki način podsjećao na Mirka Jakovljevića, ili:
„Slomljeno okno iz tankog rama,
ko li te razbi, šta ti je bilo?
Da li te ruka kamenom takla
ili dok sija odsjaj daljine
zalupi neko prozorsko krilo.
Slomljeno okno iz tankog rama,
u tebi vidim dok slazi tama,
krajičak puta i golo polje,
kad se malo zagledam bolje.
Da li to vidim i sebe sama?“
Mirko Jakovljević, naš Mirko, vidio je sebe sama, ali nije sagnuo glavu, gledao je u pravcu te budućnosti koja se u ovom trenutku zove- Dragi naš Mirko hvala ti”, završio je ovim riječima Đurović svoje izlaganje na promociji.
Azra Hrapović je istakla da je Jakovljević bio veliki čovjek kojem ni život ni sudbina nijesu bili naklonjeni. “Veliki ljudi imaju hiljadu prepreka da se njihova veličina uzdigne i traje. Takvom je sudbinom koračao i naš Mirko. Kidao je trnje sa grana ruže da bi došao do latica, a onda je sve te latice darivao drugima. Nesebičan, jak i tih u svojoj borbi, pokazivao je snagu i moć da se uzdigne. Strpljiv i u svom onim situacijama kada je bilo potrebe da nam ukazuje na greške i da nas uči. Strpljiv do te mjere da i kada nas uči mi imamo osjećaj da sve to znamo, samo nam treba neko kao on, da nam svojim toplim obraćanjem i pitanjima izvuče to znanje koje nam je nudio tako mudro i znalački”, navela je Hrapović.
Jakovljević je, kako je ona istakla, bio pouzdan, strpljiv i sposoban da brani sve vrijednosti usađene u njegovom odrastanju. Iako je nailazio na prepreke, nije mario za njih, već je ostao dosljedan svom karakteru i takve je uvijek birao pored sebe.
“I kao što znamo da je najteže govoriti o ljudima koje volimo, sigirno neću uspjeti reći sve što mislim i znam o njemu, ali postoji jedno nepisano pravilo koje nas prati, a to je-da velike ljude ne možeš opisati riječima, već oni sami sebe opisuju djelima za života, a Mirkova njegova djela trajna, vrijedna i generacijski prenosiva i kud onda većeg bogatstva za sve one koji dolaze posle njega”, zaključila je Hrapović.
Zoran Bošković kazao je da nije čitao emotivnijeg štiva u svom životu.
,,Njegov život možemo na dva ili tri kolosjeka da podijelimo. Život posvećen svojoj porodici, život posvećen prijateljima, i život Mirka odnosno njegovo životno djelo, i na kraju Mirko kao profesor. Za sve je ispunio za života što je trebalo. Čak iako ga neko od nas zaboravi, on je za nas ostavio jedan duboki pečat u kulturi Crne Gore . Mirko kosmopolita. Mirko je iz patine zaborava vremana izvukao mnoge rukopise naših prijatelja, a jedan je između ostalog, prijatelj mu se zahvaljuje u tekstu ,,Hvala ti što si me ubijedio da objavim knjigu. Ipak je ona vrijedna.’’
Kako je istakao Bošković, o Mirkovoj veličini i djelu sudiće vrijeme.
“On nam je zaista pokazao svojom veličinom kako se može i u teškim trenucima, a on je zaista išao nekim trnovitim, težim životnim putem da uspije u životu i da ostavi jedan trajan pečat i u Crnig Gori i gdje god se kretao”, zaključio je Bošković.
Urednik časopisa Komuna i priređivač knjige Amer Ramusović, kazao je da je ova knjiga posveta Mirku, u ime stvaralačkih i ljudskih tragova ovog dragog čovjeka.
,,Mirkov sveukupni trag u novim opisima sjećanja zaslužuje i novo trajanje i traganje za njegovim stvaralačkim opusom. Mirko, veliki poštovalac sjećanja, zaslužnik i zadužnik odnosa pažnje prema ljudima, vremenima i događajima, ovim rukopisom koji smo posvetili njemu, ostaje trajno urezan u kolektivno pisanu memoriju, na koji način mu mi, njegovi prijatelji, skromno zahvaljujemo na svemu onome što je za nas, društvo i državu CrnuGoru držalo iskreno činio.”
Ramusović je dodao da su ovu knjigu pripremili u namjeri da sačuvaju i ostave jedan zbirni trag, publicistički razgranat u više tragalačkih i stvaralačkih rukavaca, koje je svako od njih, 31 autor, doprinio shodno svojoj inspiraciji i emociji koju su osjećali kroz saradnju i prijateljstvo sa Mirkom.
,,Ja se u ime izdavača svim srcem zahvaljujem svima večeras što ste došli da, prije svega ispoštujete Mirka i ovo djelo. Želim da iznova ojačamo civilizacijski odnos prema kulturi sjećanja sa kojoj iznova trajemo i živimo u novim oblicima ljudske i kulturološke baštine.”
