Goran Popović rođen je 18.09.1972 u Podgorici. Školovao se u Danilovgradu i Podgorici. Do sada je objavio šest zapaženih zbirki poezije: Gordijev čvor 2009, Brojanica 2012, Iz kamena vidici 2014, zbirku poezije za djecu “Igra bez igračaka” 2017, Neke pjesme ćute 2019, Zlatni spomenar 2020. Premda je ostvareni lirik, Goran sa dosta uspjeha piše i dječiju poeziju, aforizme i kratke priče. Pisao je i književne kritike, recenzije kao i analitičke preglede zbirki.
Zastupljen je u više pjesničkih zbornika i antologija. Nosilac je platinaste plakete koju mu je dodijelila fondacija Dimitar Dimitrovski Takec za autentično književno stvaralaštvo, koje je ostavilo dubok trag u cjelokupnoj Svjetskoj književnosti.
Njegove pjesme su četiri puta nagrađivane pjesmama dana na internacionalnom takmičenju u Bangladešu.
Radi u Upravi policije u Sektoru za obezbjeđenje ličnosti i objekata. Sa svojom porodicom živi i stvara u Ćuriocu kod Danilovgrada. Član je Književne zajednice ,,Vladimir Mijušković“ iz Nikšića, Udruženja književnika i umjetnika, ,,Zenit“ iz Podgorice, i počasni je član Svjetske Književne Akademije.
„Zlatni spomenar” je druga zbirka pjesama za djecu, koja je uslijedila tri godine nakon prve knjige „Igra bez igračaka”. Uskoro izlazi i treća knjiga za najmlađe ,,Ćup blaga na kraju duge“.
Knjiga i Vi?
Čovjekov najveći neprijatelj je neznanje, a najveći prijatelj je knjiga. Kada sam pročitao prvih 500 knjiga, tek tada sam shvatio koliko malo znam i koliko još mnogo treba naučiti i uraditi. Knjiga je uputstvo da se kroz život lakše prođe, prebrodi neka kriza, oplemeni duša i obogati rječnik.
Danas za pet ili 10 evra ne možete da kupite ništa što je tako vrijedno kao knjiga. Neko je davno rekao “vjeruj da ne zakasniš”, a ja bih dodao ” čitaj da ne zakasniš.”
Kako je počela Vaša pjesnička priča?
Pjesmu ,,Vučko“ koja je objavljena u dječijim novinama napisao sam davne 1984. godine, a motiv su bile zimske olimpijske igre u Sarajevu. Još od školskih dana ispoljavao sam interesovanje za književno stvaralaštvo, no ja ću svoju prvu zbirku pjesama predati na uvid i ocjenu javnosti mnogo godina kasnije.
Naravno, kad govorimo o nekim pjesničkim počecima i želji da se jednog dana ostvarim kao pjesnik, onda bih to vezao za peti razred osnovne škole.
Vaše odrastanje i interesovanja?
Odrastao sam u Ćuriocu kod Danilovgrada u krugu svoje porodice. Smatram da je veliko bogatstvo imati srećno djetinjstvo, a ono se ogleda u zdravoj i kompletnoj porodici, lijepom kućnom odgoju, u danima provedenim sa đedom i babom, igrama u prirodi uz psa i mačku… Današnja djeca igraju na kompjuteru, a ja sam igrao u prirodi od jutra do večeri, ako nijesam imao nekih drugih obaveza. Otuda i motiv za moju prvu zbirku poezije za djecu pod nazivom ” Igra bez igračaka”. Moramo se vraćati prirodi i zdravom načinu života.
Moja prvo interesovanje bile su knjige iz oblasti nauke, kao i zanimanje za drevne kulture i civilizacije. Omiljeni pisci iz tog vremena su: Carl Sagan, Stephen Hawking, Arthur C. Clarke.
Odakle nadimak ,,Duks”?
Imajući u vidi da su se u mom porodičnom domu godinama okupljali pjesnici, otac je jednom u šali rekao da bi me trebalo titulisati u vođu ili predvodnika mlađe generacije pjesnika.
S obzirom na veliki broj vojvoda i pjesničkih bardova, trebalo je izabrati nesvakidašnju titulu, pa je na sjednici kućnog savjeta jednoglasno odlučeno da budem pjesnički Duks.
U vojno-političkom smislu u vrijeme drevnog Rima duks je imao komandu nad dvije ili više legija koje su se nalazile u određenoj provinciji. Titula Duks mogla se odnositi i na konzula ili imperatora, ali obično se odnosila na komandanta rimske vojske, odnosno guvernera rimske provincije koji je u određenom periodu istorije Rima istovremeno bio i Duks – vojni komandant.
U kojem trenutku je poezija postala dio Vašeg života?
Poezija je postala dio mog života onog trenutka kada sam shvatio da osim što me ta svemoćna čarobnica tjera da otkrijem ljepšu stranu svoje ličnosti, ujedno i obavezuje da uradim nešto više.
Šta smatrate Vašim najvećim uspjehom?
Najveći uspjeh je imati zdravu porodicu i izvesti je na pravi put, živjeti časno i u ovim prozaičnim vremenima ostati normalan, koliko je to uopšte moguće.
Dobitnik ste mnogobrojnih nagrada i priznanja za poetski rad i stvaranje. Koliko Vam nagrade lično znače?
Nijesam lovac na nagrade, ali svakako da one prijaju i dođu kao potvrda da sve što ste uradili na polju stvaralaštva za odrasle i najmlađe nije bilo uzalud. Još uvijek izostaju domaće nagrade, ali one se obično ostavljaju za kraj.
Pišete i poeziju za djecu. Šta je najvažnije kod pisanja poezije za djecu? Da li ste zadovoljni reakcijama najmlađih?
U dječiju književnost, na neki način, uveo me je pof. Jagoš Batrićević, koji je pišući recenziju za moju prvu knjigu „Gordijev čvor” predvidio da bih mogao biti uspješan dječiji pjesnik, jer kako je tada rekao, da sobzirom da posjedujem u duši nešto dječije, mogu stihom da uhvatim dječija osjećanja i misli. Kao član Književne zajednice „Vladimir Mijušković” iz Nikšića, imao sam kontakt sa dječjim pjesnikom Dušanom Govedaricom, i njih dvojica su me usmjeravali da pišem uporedo s lirikom za odrasle i poeziju za djecu.
Potrebno je pisati srcem djeteta, a glavom odraslog čovjeka.
Djeci je važno kroz zabavu i igru, na jedan dopadljiv način predočiti sve moralne kategorije života, promovisati zdrav način života, razvijati njihovu maštu, ličnost i talente. Stoga je odgovornost pisaca za djecu utoliko veća jer njihovo slovo ujedno treba da bude i dobra vaspitna literatura. Djeca su najbolji kritičari i zato ih stalno treba osluškivati. Reakcije djece variraju, od smijeha, radosti do suza i opet smijeha. Trudim se da knjiga dođe do najmlađe čitalačke populacije, stoga planiram da napravim više književnih promocija po osnovnim školama.
Izvdojio bih jedan interesantan trenutak koji se dogodio u OŠ „Miloslav Koljenšić“ na Slapu, kada smo podijelili dvadesetak knjiga i primijetili suze u očima jedne predivne djevojčice koja je ostala bez knjige. Brzo smo riješili problem i vratili osmjeh tako što je profesor Mijodrag Đurović dao svoju darovnu knjigu.
Da li je izazovno u ovom turbulentom vremenu doprijeti do srca čitalaca?
Izazovno jeste, ali što su barikade veće, čini se da se i snaga pojačava.
Osim poezije, pišete i aforizme. Možete li nam reći nešto više o tome?
-Aforizmi, humor i satira čini se da su katkad poslednja linija odbrane:
* Predizborna šutnja. Ima ih koji su pisnuli, a neki su se i lavežom oglasili.
* Čime vam se bavi muž? Muž mi je samohrani otac.
Šta po Vama mora da prethodi procesu pisanja?
Talenat kao preduslov i nadgradnja.
Da li je po Vašem mišljenju lakše pisati i stvarati poeziju za djecu ili odrasle?
Veliki pjesnici svoj ispit zrelosti polažu upravo poezijom za djecu. Smatram da je teže pisati za djecu, zbog posebnog pristupa. Potrebno je da se kroz igru, humor i zabavu prenesu njima važne životne poruke i smjernice. Prije nego što sam počeo da pišem za djecu, već sam imao četiri objavljene zbirke poezije za odrasle. Lirika jeste subjektivna tvorevina kojoj se pridaje velika pažnja i značaj, ali poezija za djecu, zavičajna i rodoljubiva poezija su ono sa čime se najviše srijećemo u školskoj literaturi. Ako stvarate poeziju za djecu, morate joj prići sa posebnom pažnjom i senzibilitetom, pa se stoga može zaključiti da je i odgovornost veća.
Koja su pravila pisane riječi od kojih ne odstupate bez obzira na trendove?
Potrebno je ostvariti ritam pjesme, kako bi se razvila emocionalnost i transcendetalna estetika. Koristiti ukrase pjesničkog govora. Pjesma mora ponijeti neku poruku, zaključak, opisati radnju, stanje ili zbivanje. Iskrenost i originalnost prije svega!
Trenutno vladaju teška vremena. Svjetlost pisane riječi, književnosti i umjetnosti uopšte je neophodna da nam bar malo razvedri život. Da li po Vašem misljenju poezija to moze da učini u ovom trenutku?
Poeziju nikada neće svi pisati i neće je svi čitati. Ne znam da li poezija može u ovom trenutku razvedriti živote svih ljudi, ali ona će prije ili kasnije naći put do dostojnih. Važno je da sačuvamo književnost što nekad nije bilo moguće. Ko je danas nesrećan zbog toga što je od Sofokleofih 130 drama sačuvano samo 7 tragedija, i što je Aleksandrijska biblioteka tri puta spaljivana, a poznato je da je imala više od milion jedinica.
U čemu pronalazite inspiraciju za stvaranje?
U nadahnuću, ushitu, često i padu. To se u biću bore dvije sile. Ako ste zahvalni životu na svemu tome, onda će vam uvijek doći čovjek, uvijek će pobijediti vaša bolja strana. A ako vas nekad napuste nade, budite zahvalni što se imali priliku da mijenjate svijet i sebe u njemu.
Možete li napraviti paralelu između izdavačke industrije i tržišta, književnog ambijenta i podrške?
– Ima još dobrih ljudi, ali ne bih mnogo o tome. Citiraću samo poslednje riječi Bude Gotame
“Napravite svijetlo od sebe. Oslonite se na sebe: ne zavisite ni o kom drugom.”
Šta po Vašem mišljenju mora da krasi jedno dobro umjetničko djelo?
Iskrenost i originalnost prije svega.
Da li su po Vašem mišljenju pjesnici kod nas nevidljivi?
Živjeće ljubav i poezija, jer mora. Proći će i ova turbulentna vremena jer moraju proći. To vam je kao što poslije kiše mora ogrijati sunce.
Vaš savjet kao pjesnika bi glasio?
Pjesma treba da bude vidljiva, transparentna, da putuje, da se čita, osjeća, doživljava…
