“Kad god vidite da neko vodi uspješan posao, budite sigurni da je jednom donio hrabru odluku” (Peter Drucke). Ovaj citat najbolje opisuje današnju sagovornicu portala Preduzetnica.me, preduzetnicu koja se bavi plasteničkom proizvodnjom i onom u zaštićenom prostoru, Natašu Siništaj. Godine 2006. odlučuje da pokrene vlastiti biznis počevši s jednim plastenikom. Koristila je sredstva IPARDA-a i MIDA-a. Nataša danas ima 21 plastenik od devet hiljada metara kvadratnih, gdje uzgaja paprike, krastavce, salatu, krompir, a ima i zasađene trešnje. Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja je našu sagovornicu 2014. godine nagradilo za ostvarene rezultate u proizvodnji hrane, a dvije godine nakon toga izabrana je za najuspješniju preduzetnicu u poljoprivredi u Glavnome gradu.
Foto: Privatna arhiva / Nataša Siništaj
Nataša Siništaj je uspjela da od neformalnog porodičnog posla, upornošću i trudom razvije uspješan biznis. Ona je majka, domaćica, supruga i preduzetnica koja vodi računa o svemu što porodica Siništaj proizvede u svojim plastenicima. Nataša ima dvije sestre i dva brata. Njena sestra je Milena Raičević naša poznata rukometašica, dok je i brat Ivan takođe uspješno igrao rukomet.
U intervjuu koji slijedi, Nataša otkriva njenu formulu uspjeha, koliko je teško breme koje nosi žena preduzetnica, njenim počecima, izazovima, daljima planovima.
Foto: Privatna arhiva
Iza Vas su godine napornog rada. Početak je bio težak. Kada se sada osvrnete na put koji ste prešli, šta biste izdvojili kao ono čime se najviše ponosite?
Djevojka sam iz grada, a uspjela sam da se prilagodim uslovima života na selu. Napravila sam posao kojim doprinosim porodici. Žena na selu obično je domaćica, a ja sam vidjela priliku da naučim nešto novo i to sve valorizujem za dobrobit ukućana.
Kvalitet je Vaš zaštitni znak, klijenti Vas prepoznaju. U čemu je formula uspjeha?
Kvalitet i uspjeh nijesu mogući bez mnogo truda, rada i dobre organizacije.
Šta je najvažnije da žena u biznisu posjeduje. Koliko je teško breme koje ona nosi?
Žena treba da ima odgovornost i organizaciju, da voli to što radi i naravno hrabrost da bi zakoračila u preduzetničke vode. Ona nastoji da uspješno balansira s ulogama supruge, majke i domaćice, uz sve to uvrstimo i poslovne obaveze, a to je veoma teško i izazovno.
Može li se reći da je u Vašem slučaju sasvim tačno da ko riskira taj profitira?
Da, riskirala sam s ovim poslom, ali isplatilo se. Podrška porodice je od izuzetnog značaja, a ja sam je imala od samog starta. Naslijedila sam jedan mali porodični plastenik, i onda sam se uputila da uđem u plasteničku proizvodnju i postvarim veliki uspjeh u svom poslovnom poduhvatu.
Šta Vam je bilo najteže i od čega nikada nijeste i nećete odustati?
Najteže je kada posao ne urodi rezultatom koji ste zamislili. Baviti se poljoprivredom nije nimalo lako. Pored truda i napornog rada, u velikoj mjeri zavisite od vremenskih uslova, kao i od cijene na tržištu. Naoružam se još većim strpljenjem, znanjem i idem dalje.
Foto: Privatna arhiva / Nataša Siništaj
Kako biste ocijenili trenutnu poslovnu klimu i šta učiniti da se stvore bolji uslovi za poslovanje privatnih preduzeća?
Poslovna klima ove godine je bila dobra, ali pomoć države u ovom poslu je presudna. Povoljni krediti, subvencije, osiguranje proizvodnje su na samom početku razvoja projekta veoma začajni.
Postoji li neka ambicija koju još nijeste ostvarili?
Postignuti rezultati me stimuilišu na dalje ambicije, da budem bolja u budućnosti, kako u povećanju obima posla tako i u savjetovanju mladih ljudi koji žele da krenu mojim stopama.
Koliko je ženskom preduzetništvu važna podrška drugih žena koje su već uspjele, to bi trebala biti ženska solidarnost. Koliko je imamo, treba li raditi više na tome?
Podrška je veoma važna. Razgovarajući o onome što radimo lakše dolazimo do rješenja i dobrog proizvoda. Posebno kada su u pitanju počeci i kada smo nesigurni u ono što ulazimo. Dobar savjet i podrška nekoga ko to već radi, zlata su vrijedni. Nažalost, nijesam imala podršku koleginica iz razloga što je žena, na početku mog rada u ovoj oblasti, bilo jako malo.
Kakvi su bili Vaši počeci?
Kad se sjetim mojih početaka, sa obzirom da sam došla iz grada, nisam imala ovoliku snagu koju sada imam, svi su govorili da će mi sve propasti, da od svega nema ništa, ali suprug mi je dao podršku. Svi drugi su govorili da je to težak posao, da ovo nije posao za ženu. Bilo je raznih prepreka, i finansijskih adrugih… Ja sam ipak imala volju da se bavim ovim, jer mi se to svidjelo. Mogu reći da bih opet izabrala poljoprivredu, jer se ovdje sama organizujem, stalno sam uz djecu, praznike slavim kako želim, sama sebi krojim radno vrijeme, iako se radi non–stop. Sve se to nekako uklopi i organizuje.
Koliko danas imate plastenika i zasada? Šta se može pronaći u plastenicima i imanju?
Danas posejdujem devet hiljada kvadrata plastenika, 12000 komada jagoda i 400 stabala trešanja. U najvećem plasteniku čija površina iznosi oko osam hiljada kvadrata nalazi se mladi krompir, koji treba da vadim u maju. Na oko hiljadu kvadrata nalazi se jagoda. Takođe posjedujem dodatni vanjski zasad jagoda i oko 400 stabala trešanja.
Da li smatrate da država dovoljno podržava poljoprivredu?
Što se tiče države, smatram da je podrška minimalna. To uopšte nije dovoljno. Oni umjesto da povećaju sredstva, smanjuju. Kao biljnom proizvođaču moje subvencije su sa 50 % smanjili na 30%. Niko nije zadovoljan načinom na koji država podržava poljoprivredu. Recimo, ako posmatramo Srbiju, njihov agrobudžet, odnosno premja po ovci iznosi 90 eura, a kod nas je 10 eura. Država ulaže sitne izmose u poljoprivredu, ali nama najmanje stiže.
Koliko je teško jednoj ženi da postigne sav posao, posebno u poljoprivredi?
Nijednoj ženi u poljoprivredi nije lako. Zato što je niko ne podržava, niko ne vidi njen radi i trud. Žene koje se bave stočarstvom nikad nemaju vremena za odmor. Moraju stalno da rade oko stoke. Meni kao biljom prouizvođaču je malo lakše, ali generalno posmatrano, nimalo nije lako, jer u ovom poslu treba dosta fizičkog posla, dobre oraganizacije… Ženama u poljoprivredi nije uopšte lako jer nedostaje podrška, tim više svi se čude zašto žene toliko rade ako imaju muža.
Kako uspijevate da izdržite?
Meni je malo lakše u odnisu na žene koje se bave stočarstvom, jer preko zime ima manje posla. Tako se tokom tog perioda mogu oporaviti od mukotrpnog rada i sezone koja odprilike traje šest mjeseci. Kad je sezona ustajem u pet ujutru, a na spavanje odlazim u ponoć. Stalno se radi ali čovjek nekako dobije volju i želju, i sve stigne kad voli svoj posao. Vjerujem da ko voli ono čime se bavi može sve da postigne. Uprkos napornoj sezoni mi izdržimo, istrajemo, trudimo se, organizujemo se sa porodicom jer mislimo na odmor koji će u nekom trenurtku nastupiti.
Foto: Privatna arhiva
Koristite li pesticide?
Što se tiče pesticida, redovno prskamo, moramo zašititi zasade. Ove godine će biti mnogo više prskanja jer je bila vrlo blaga zima. Ipak kad se o svemu vodi računa, bude sve kako treba.
Da li su sredstva skupa?
Ja koristim sredstva koja sadrže nisku karencu, ali nažalost ta sredstva su mnogo skupa. Ali zato tu biljku to jest njen proizvod možete da pojedete poslije samo jednog dana ili nakon par dana. Jeftiniji proizvodi imaju dugu karencu, jer kod njih se proizvodi biljke mogu jesti tek nakon 15 dana. Mi takve pesticide ne koristimo.
Recimo kad govorimo o jagodama, mi ih beremo kada je sezona, ne mogu stalno trčati da ih perem da bih je tek tada pojela. Jagodu većinom prskamo do branja. Kada počne proces branja, tada ne prskamo, jer ga jedemo u hodu, sa nogu. Sredstva jesu dosta skupa.
Imate li problema kada se plasman u pitanju?
Što se tiče plasmana proizvoda, ja nemam problem sa tim otkad se bavim poljoprivredom. Sarađujem sa Volijem i HDL Lakovićem, već 14 godina. Imamo međusobni dogovor jer imamo kvalitetnu robu, tako da nemam problem kada je plasman u pitanju. Kad imamo više robe, i taj višak nam otkupi HDL Laković, jer ,,Voli” sada ima svoju proizvodnju, onda u tom sličaju prodajemo Lakoviću. Tako da što se tiče plasmana, tu nemamo problema. Nikad nismo ni imali.
Kakvi su Vam dalji planovi? Planirate li širenje proizvodnje?
Što se tiče planova, za širenje nemam u skorije vrijeme. Imanje i površinu koju imamo sam u potpunosti iskoristila i ispunila sa jagodama, trešnjama, plastencima, tako da širenje trenutno nije moguće. Kada bih i željela da proširim prozvodnju, imam problem jer zemlju koju bih morala da iznajmim od komšija oni nisu voljni da daju jer uvijek misle da ćete se na njihovoj zemlji obogatiti, iako se oni ne bave poljoprivredom. Tako da sada za širenje nemam mogućnosti.
Šta preporučujete ženama koje se bave poljoprivredom?
Nimalo nije lako. Rijetko ko će pružiti podršku. Susrijetaće se sa mnogim izazovima, ali ako imaju volju, snagu i želju da uspiju niko ih ne može spriječiti. Poručila bih da ko god želi da se otisne u ove vode da to i učini, posebno ukoliko posjeduje svoju zemlju i ako živi u blizini Podgorice. Treba dosta volje, želje, i ko god je u mogućnosti ja mu to toplo preporučujem.
Buduće preduzetnice – budite istrajne. Put je težak, ali kad krenete u realizaciju preduzetničke priče, već ste na pola puta da to i ostvarite. Rad, organizacija i želja su ključne. Kada dođu prvi plodovi rada, porodica uviđa da njihova podrška nije bila uzaludna, a okolina sve to prepozna i pohvali.
Foto: Privatna arhiva
