Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije. Objavio je trideset knjiga poezije i eseja. O njegovoj poeziji objavljene su knjige izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009) i Konzul i juvelir Mediterana – o pjesničkom djelu Borisa Jovanovića Kastela u crnogorskoj i južnoslovenskoj književnoj kritici i esejistici (2022). Dobitnik je svjetske Pohvale za poeziju Nosside 2011. koja se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Svjetskog poetskog direktorijuma UNESCO-a u italijanskom gradu Ređo Kalabrija. Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003).
Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, poljski, češki, mađarski, albanski, francuski, ukrajinski i slovenački jezik.
Zastupljen je u Antologiji svjetske poezije Nosside na italijanskom jeziku, Antologiji Mediteranske ljubavne poezije od najstarijih vremena do danas, Antologiji slovenske poezije na slovenačkom jeziku, Antologiji južnoslovenskih poezija na poljskom u izdanju Agawe iz Varšave, dvojezičnoj češko-engleskoj, Antologiji savremene slovenske poezije Bludni korijeni (2015) objavljenoj na Univerzitetu Palackog u Olomoucu u Češkoj Republici koja se izučava na svim univerzitetima slavistike u Evropi i svijetu, u prestižnoj Antologiji mediteranske poezije Mare Mare u kojoj svaka zemlja Mediterana ima po jednog predstavnika čija poezija je objavljena na italijanskom i maternjem jeziku autora (Adda editore, Bari, 2017, u izboru i prevodu Milice Marinković), u antologiji crnogorske poezije u ukrajinskom časopisu Vsesvit iz Kijeva (11-12/2016, u prevodu Dmitra Čistjaka i izboru Sretena Perovića), Antologiji crnogorske poezije na italijanskom jeziku, Antologiji crnogorske poezije na albanskom jeziku, antologijama crnogorske poezije, antologijama poezije o vinu, ženi…
Kastelov izbor iz poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini (Kosilo na čeri) u prevodu Ivana Dobnika objavila je 2014. slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije, izbor iz poezije na makedonskom jeziku Čekaju li nas brodovi (Чекаат ли бродовите), u prevodu Lenče Miloševske, Udruženje za nauku i kulturu Nova izBitole 2018. a izbor iz poezije na francuskom jeziku Testament u školjkama (Testament en coguillages), u prevodu Jasne Šamić, opatijski izdavač Shura publikacije, 2024.g.
Knjiga poezije Pozivno pismo suncu (2016), objavljena u prestižnoj biblioteci savremene crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice, ovjenčana je prestižnom nagradom Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine van izdanja HKD. Knjigu poezije More u naručju (2017) objavio je Kulturni centar Novog Sada u poznatoj ediciji Anagram koja obuhvata savremene regionalne i evropske autore.
Na Struškim književnim susretima 2017. godine u Strugi i Ohridu, Kastel je ovjenčan nagradom za poeziju Kniževni branovi. Beogradski Institut za razvoj humanističkih disciplina Belko, Kastelu je u martu 2018. godine dodijelio specijalnu nagradu Balkanski juvelir za nemjerljiv doprinos baštinjenju, očuvanju i razvoju duha poezije i muzike Mediterana u književnom opusu.
Iste godine, Borisu Kastelu je za doprinos mediteranskoj poeziji i povezivanju mediteranskih naroda i kultura uručena hrvatska književna nagrada Goran Bujić koju dodjeljuje zadarski Ogranak Hrvatskog književnog društva u Zadru.
Italijanski časopis za svjetsku književnost Margutte u oktobarskom broju 2014. godine, objavio je Kastelovu poeziju u prevodu Marije Tereze Albano. Kastelovu poeziju na engleskom jeziku, u prevodu Vladimira Sekulića, objavio je 2017. godine i časopis za mediteransku književnost Odisej (Odyssey) koji objavljuje najznačajnije pisce Mediterana od antičkih vremena do danas.
Ciklus Kastelove poezije na azerbejdžanskom jeziku objavljen je u časopisu Ulduz (Zvijezda, br. 623, IV 2021) u bloku 12 crnogorskih pjesnika i pisaca, u prevodu Lene Ruth Stefanović i Božidara Proročića.Izabran je u trideset pjesnika svijeta učesnika VI Svjetskog festivala poezije (Sixth World Poetry Festival) u Kalkuti (Indija) 2012. i 2014. godine.
Kastelova pjesma Montenegro pročitana je na svečanom prijemu povodom inauguracije Predsjednika Crne Gore na Vili Gorica 20. V 2023. godine u izvođenju glumca Pavla Ilića.Živi u Podgorici.
Gdje su nastale Vaše prve pjesme? Sjećate li se trenutka koji Vas je naveo da zapišete prve stihove?
– Svaki iole talentovaniji učenik tadašnje titogradske Gimnazije imao je svoju sferu interesovanja i vokaciju. U jednom od takvih druženja u dvorištu škole gdje smo u pauzama promovisali svoje performanse iz različitih sfera života, sporta, duhovnosti i umjetnost, jedan svježi talas izronio je iz mene i napisao pjesmu o Jadranskom moru koju sam na času matematike kasnije prepisao na zadnji list sveske, onako neobavezno i hladnokrvno, ne znajući da me muze poezije dozivaju u zagrljaj. Sjećam se tog trenutka kao da je juče bio ne slutivši da će mi poezija postati poziv, sudbina i identitet. Na žalost, prvu pjesmu nijesam uspio sačuvati jer se izgubila u nekom od kovitlaca nadolazećih studija.
Koji je to poseban trenutak kada osjećate potrebu da pišete?
– Pa, s obzirom da me crnogorska, regionalana i evropska kritika doživljava pjesnikom Mediterana, onda slobodno mogu reći da je taj momentum onaj kada me mitologija, istorija, dekadencija, svakodnevica i životna iskušenja Mediterana pozovu da stihujem i meditiram, pošalju sipino mastilo umjesto hemijske olovke i daruju so da u poeziji gradim statue od soli koje nadilaze sve jer su bezvremene čineći moju poeziju mozaikom nepripadanja pomodnim trendovima, nepristajanja na društvene i religiozne norme i naviganja do beskraja, slobode i vječnog. Trenutak izrona vala pjesme iz mene je sekund prosvjetljenje koji se ne može mjeriti ničim na ovom svijetu, Mediteran u kapljici uma. Kada ta kaplja padne na vaše čelo, kao čitaoca, vi se probudite iz letargije i svakodnevice u svijet magije, stvarnije od jave, ljepše od Elizeja, dublje od istorije i svečanije od nošnje sirena postajući izabranikom poezije. Mislim da u životu nema veće časti od toga!
Ko po Vašem mišljenju može dobro da piše?
– To nijesu, naravno, usiljeni i projektovani pisci, birokrate nekog sistema ili ideološke vodonoše, posebno ne honorarni patrioti kakvih je Crna Gora i region puni. Piscem se ne postaje odlukom nekog Ministarstva, Komiteta, Udruženja ili Akademije i to dijelo odmah odumre samo od svoje praznine jer je u pitanju najobičnija ljuštura bez sedefa i bisera. Pisac se rodi, on, poput Seferisa, grebe put sopstvenim noktima uprkos nedaćama i Scilama i Haribdama na koje nailazi prećutkivan i bojkotovan od sistema i medija, pjesnik, posebno, sudbinom biva izabran kao miljenik muza i njegovo djelo kad-tad izađe na svjetlo dana da traje i traje jer samo u takvoj poeziji kuca besmrtno srce.
Kroz istoriju imamo razičita viđenja poezije. Sokratov učenik, Platon, smatrao je da pjesnici nijesu samostalni jer zavise od viših sila i muza. Latinski teoretičari tvrdili su da je poezija uzlet duše u apsolut. U Srednjem vijeku poezija je imala status religioznog ozarenja, a kod romantičara mita. Danas poezija nije čuđenje u svijetu s obzirom da su pravi pjesnici svjetionici borbe, dostojanstva i slobode čovjeka! Zato, sada može dobro da piše građevinski radnik, ribar ili pustolov samo pod jednim uslovom – da bude izabran i uhvaćen u mreže muza poezije iz kojih više nikada neće izaći.
Možete li reći nešto o prostoru u kojem knjiga obitava? Kako Vi vidite knjigu?
– Knjiga se danas mukotrpno bori sa brojnim informaciono-komunikacionim savršenstvima potrošačko-konzumesrske civilizacije gdje svijet postao globalno selo i biljeg na Gugl mapi. Pobornici globalizacije misle da je to svršen čin i da se sve svelo na život pred računarom kao ogledalom čovjekovog sintetičkog duha. Da, tehnološki superiorna civilizacija XXI stoljeća svima nam je donijela olakšanje u komunikaciji, putovanjima, ekonomiji, biznisu, vještačkoj inteligenciji i mnogo čemu drugom, ali njeni kreatori zaboravljaju da srce, dušu i um čovjeka ne mogu napraviti u nekoj futurističkoj laboratoriji. Oni su ostali, ostaju i trajaće dok je svijeta i vijeka u knjigama poezije, filozofije i nauke jer su tu najsigurniji. Kažu da je poezija kraljica književnosti. Smatram da se u njenim ponorima najljepše čuju odjeci čovjekovog hoda do vječnosti koju ni jedna laboratorija ne može klonirati. Sjetimo li se stihova Remboa (Vidjeli smo je. Koga? Vječnost./To je more koje odmiče sa suncem) onda je jasno da je knjga danas posljednja barikada čovjekove slobode i nezavisnosti.
U čemu pronalazite motive/inspiraciju za pisanje? Postoji li nešto što je za Vas neiscrpna inspiracija?
– Mene su od prve knjige crnogorski i južnoslovenski, a danas i evropski kritičari, obilježili kao pjesnika Mediterana što je za mene najljepša moguća čast, radost i privilegija ali, opet, velika obaveza i odgovornost. Cijelog svog književnog života, evo već tri decenije i svojih trideset knjiga poezije i eseja na crnogorskom i dvadeset svjetskih jezika, pišem jednu jedinu knjigu posvećenu Mediteranu i našoj mediteranskoj sudbini tako da je svaka nova knjiga samo segment tog beskrajnog, bezvremenog i ponornog mozaika. Mediteran je početak, kraj i beskraj svega. On se ne rađa sa čovjekom već nas vremenom opija, osvaja i oplemenjuje dok nas ne upije, kako je to lijepo vidio Bela Hamvaš. Mediteran je način života a ne plemićka titula. Istovremeno, nije Mediteran samo puka istorija ili zemljopis, java ili san, oro ili linđo, lapidarij ili ples galebova. Mediteran je sudbina! U mojoj poeziji Mediteran su mladeži našeg razuđenog pamćenja i duše, njegove olupine istorija a ruševine život. Zato je Mediteran najljepši plavi muzej života jer je u pitanju najveličanstvenija riznica civilizacije i škrinja čovjekove memorije kroz povijest. Pol Valeri je lijepo zapisao – Požurimo u talase/Živimo iznova. Moja poezija stoga nije krstarenje u slavu materijalnog već vanvremenog svijeta. Njen cilj nije pronalaženje Zlatnog runa kao simbola slave, ugleda i moći, već otkrivanje unutrašnjih horizonata slobode, beskraja i entelehije, te neprekidne djelatnosti duha. Kazaljke kompasa mojih stihova su hodočašća do unutrašnjih mora i inkarnacija vječnog, a vječan je samo duh čovjeka a ne religijske i ideološke dogme.
Koliko talasa ima Mediteran, toliko moje knjige o unutrašnjim morima imaju stranica. Moja poezija ujedinjuje dvije plovidbe – poetsku i životnu. Ona nas prosvjetljuje vječnim i hemoglobinom pučine. Da napomenem da Mediteran nije samo kulturno-istorijski prostor, kako ga je doživljavao Brodel, on nije samo lirsko-mitsko more, kako su ga tretirali Kami ili Žid, niti Mišleovo more gdje u tom romantizovanom prostoru gledamo sirene, svjetionike, jedrenjake… Čak je u romanu More, Mišle govorio o moru kao jedinstvu unutrašnjih pokreta čovjeka i nebeskih tijela, fatalnoj granici različitih svjetova i pupčanoj vezi mora i majke jer na francuskom jeziku ne postoji razlika između riječi more i majka. Da, moja poezija je sve to shvatila i upila ali ona je ipak nešto drugo, drugi akvatorij. Ona je bina svih svjetova Mediterana na kojoj talasi igraju predstave postanja, dekadencije, avangarde i smrti nad kojom je čovjek Mediterana izvojevao pobjedu.
Ova poezija nosi DNK Mediterana što je sinonim za beskraj i slobodu, stihovi nadilaze besmisao, isključivost i konačnost prezirući kanone i praznovjerja. Rječju, ja sam se, kao pjesnik i čovjek, prosvijetlio Mediteranom jer je sve rođeno u čovjeku i rođeno iz civilizacije Mediterana. Iz Našeg mora, Mare nostrum, kako su ga nazivali Stari Latini, ova poezija je postepeno iskapala kap po kap Unutrašnje more (Mare internum) i to je upravo njena alhemija stvarnija od jave. Na kraju, ističem da ja nikada nijesam bio slatkovodni pjesnik jer moje knjige nemaju ukus i miris stajaće vode niti četiri strane svijeta. Svaka od knjiga je peta strana života gdje se čovjek i more stapaju u jedno biće.
Niti jednoj ne trebaju mape, kompasi, sekstanti, morekazi ili meridijani jer moje knjige su jedrenjaci na dva mora – unutrašnjem Mediteranu i onom čije kote poznaju istorijski atlasi. Tako je u svojoj svakodnevici i poetici, Mediteran moj predak, potomak i vjeroispovijest a zaron u njegove riznice bez izrona, ujedno, raskoš i prokletstvo.
Kako Vam se čini književna scena kod nas i u regionu? Na čemu je po Vašem mišljenju potrebno više raditi?
– Uprkos mojoj višedecenijskoj, moram naglasiti, vrlo uspješnojsaradnji sa piscima iz domovine i regiona što je rezultiralo brojnim promocijama, autorskim večerima i učešćima na festivalima poezije, te brojnim kontaktima sa regionalnim izdavačima sa ex-Yu scene koji su omogućili i omogućavaju izlazak brojnih knjiga u svim kulturnim centrima bivše nam domovine, a nedavno su objavljeni izbori iz moje poezije na slovenačkom i makedonskom jeziku u Mariboru i Bitoli, knjige u Beogradu, Novom Sadu, Opatiji, Pljevljima…Kada sklopim knjigu i sumiram utiske o dosadašnjem književnom angažmanu pod čempresima ili na bokeškim pontama, shvatim zapravo da je pjesnik samotnjak i pustinjak.
Kao takav, on prosto mora očuvati svoje lično dostojanstvo i poetsku luču jer samo njome može osvijetliti druge prostore u domovini, regiji i Evropi. Krojivši sudbinu sopstvenim perom, pjesnik za dobro svoje poezije i njenu internacionalnu promociju mora grliti svoju pjesničku braću pritom ne dozvolivši da ga neko ne uguši. S druge strane, nacionalna književnost svoju afirmaciju na međunarodnoj sceni može ostvariti preplitanjem sa drugim kulturama i prvenstveno prevodima na velike svjetske jezike jer, u suprotnom, postaće palanačka što nikome nije interes.
Dakle, potrebno je uključiti više i znatno bolje i objektivnije nego do sada sve institucionalne resurse (gradske sekretarijate i Ministarstvo kulture Crne Gore) da djela savremene crnogorske književnosti budu prevedena na velike svjetske jezike i objavljivana u regionu jer samo svjetskost poeziju ovjekovječuje i čini je našom najljepšom ličnom kartom i pasošem.
Postoji li, po Vašem mišljenju, neki poseban proces koji prethodi pisanju?
– Rekao sam već da je to glas muza u nama koje nas poezijom probude iz prozaične civilizacije globalizovanog svijeta u javu stvarniju od svakodnevnog. Pjesnik se rađa i on rijetko izađe sa nekog univerziteta! Obrazovanje mu mora služiti kao instrumentali maestrala u jedrilju ka beskonačnom. Neobrazovan pjesnik je pjevač i stihoklepac i to je danas kompleks mnogih, kao što politički mešetari nikada ne postaju poeti. Kada se u nama uzburkaju unutrašnja mora i traže od nas da prevedemo klikataje galebova, abecedu kovitlaca, bronhitis brigantina, poj čempresa, hijeroglife oblaka nad Jadranom ili filharmoniju zvona, onda mi iz tih talasa cijedimo so, tim nevidljivim slovima pišemo pjesmu i, na kraju, sipinim mastilom je unesemo u knjigu. Taj proces, dakle, nastaje u pleksusu, zove se plovnost i nadživljava vrijeme.
Koliko po Vašem mišljenju domaća publika ima sluha za stvaralaštvo u odnosu na region?
– To je individualna stvar i sve je to otprilike slično jer postoje skupine u svakom gradu vrlo zainteresovane za književnost što redovno posjećuju književne tribine. Imao sam tokom prethodne decenije uspješne promocije svog književnog opusa u svim većim centrima regiona (Ljubljana, Zagreb, Sarajevo, Beograd, Skopje, Kosovo) ali najizazovnije promocije bile su u mojoj Podgorici zbog sofosticiranosti publike i, ponajviše, odgovornosti autora pred samim sobom. Podgorica je specifična sredina jer često zaboravlja, ignoriše i potcjenjuje svoje autore da bi im se, na kraju, kada odjedre u vječnost, oduživala počastima i divila.
Kakav je, po Vašem mišljenju, uticaj društevnih mreža na književnost u ovom modernom dobu?
– U početku, moram priznati, nijesam bio pristalica društvenih mreža jer sam smatrao da su one utočište dokonih i neostvarenih željnih slave. No, brzo se pokazalo i na mom primjeru da su društvene mreže, ako se adekvatno koriste, istinski mostovi među stvaraocima svih profila i estetika, poveznice međunarodnog karaktera i kanali promocija bez kojih je danas nezamisliva umjetnička djelatnost. Internet, kao nijedan medij do sada, ide na ruku književnosti, pravoj i onoj subkulturi, ali tu već ne možemo imati presudan uticaj kako će se i gdje koja manifestovati.
Svjedočimo teškim vremenima. Svjetlost pisane riječu, književnosti i umjetnosti uopšte su nam neophodni kako bi pronašli neophodni optimizam. Da li po Vašem mišljenju pisana riječ može to da učini i navede na promjenu?
– U kontinuitetu, posebno na tzv. balkanskim prostorima, mada taj termin ne volim jer mi smo Mediteran, ratovi, stratišta, progoni drugačijih, psihoze gdje višak istorije opterećuje entuzijazam i demokratiju, mitomanija i megalomanija, imperijalne ideologije i klerikalizmi, razaraju civilizacijske tekovine, posebno humanizam i demokratiju. Ja sam da sam se od svih tih tradicionalističkih normi, predrasuda i populističkog pjevanja i mišljenja spasao zaronom u Mediteran i plovidbom njegovim beskrajem u poeziji i životu, ugledao apolonijsku svjetlost i osjetio dionizijsku energiju svjestan balkanskog mraka, kao Damoklovog mača, nad sobom. Takva je putanja i ostalih pjesnika. Otklon od tame, meteža i destrukcije po svaku cijenu na valovima poezije.
Koliko današnji čovjek razumije poeziju u ovom brzom vremenu ?
– Brzo vrijeme ne znači i brzo prelistavanje knjiga poezije. Ima posvećenih čitalaca i ne sumnjam da će ih biti sve više i više jer u brzom življenju čovjek nestaje brzo i neopaženo a, grleći knjige poezije, može da posijedi ali ne i da odjedri neopažen jer stihovi, kako pjesnika, tako i čitaoca, beatifikuju i mumificiraju. Poezija je svetica bez dogmi i šminke i kad je čitaoci miluju očima, postaju bezvremeni
Šta smatrate svojim najvećim životnim postignućem i šta vas u svakom smislu te riječi čini posebnim pjesnikom?
– Mojih trideset jedrenjaka, kako zovem knjige poezije, smatram svojom životnom krunom svjestan sudbine da će me svaki od njih, kao oca, zaboraviti kada odjedri u beskraj i vječnost. S druge strane, urezano ime Mediteran u njihove bokove specifičnost je mog pisma koje će pronositi đe god budu usidreni ili na bilo kom meridijanu viđeni. Ima li veće sreće od toga da vaši brodovi plove moreuzima, akvatorijima i zemljama svijeta? Time nas može nagraditi samo poezija!
Dobitnik ste mnogih nagrada. Koliko Vam nagrade znače?
– Nijesam zavisnik od lovorovih vijenaca jer se oni prije ili kasnije osuše znajući da je vrijeme majstorsko rešeto. Takođe, smatram da nagrade nijesu mjerodavni arbitri književnosti i estetsko mjerilo nekog djela, pa i moje poezije. Svaka ugledna književna nagrada međunarodnog karaktera, akcentujem njih pošto su naše, crnogorske, posebno državne, izgubile svaki kredibilitet i vrijednost, donosi pjesniku podstrek javnosti i kolega i motiviše da svojim jedrenjakom plovi i plovi što nije mala stvar. Nagrade su, takođe, ukrasi biografija autora i stoje kao kakva lijepa i koketna žena, Amazonka, uz pjesnika svjesnog da će ga ostaviti. Pjesnik ostaje, na kraju, sam sa svojom poezijom kao najlješpom ljubavi.
Negdje ste ranije rekli da ”nijeste autor svojih knjiga, već da prevodite govor galebova”… Možete li nam reći nešto više o tome?
– Pjesnik ima svoje unutrašnje glasove i oni ga bude iz stvarnosti u drugačiju javu s bezbroj dimenzija. Galebovi, vrtlozi, kampanile, bure, kurenti, sazviježđa, mitologije Mediterana, plime i osjeke, školjke, amfore, providence, riznice, antikvarnice i bludnice su autori mojih knjiga a moja uloga je tu jednostavna – samo da prevodim njihov govor i misli. Koliko sam u tome uspio pokazaće huk mediteranskih mora.
Koje ostvarenje Vam je najdraže, ako možete uopšte izdvojiti nešto kao posebno?
– Rekoh već da cijelog života pišem jedan jedini poetski atlas Mediterana, onog zemljopisnog i mog, Mediterana sopstva jer Mediteran je hodočašće do beskraja sebe. Svaka knjiga je samo kamičak u tom modrom mozaiku i kao takva huči.
Vaši planovi za budući period?
– Nedavno mi je objavljena knjiga poezije Pokloniću ti Ružu vjetrova u izdanju renomirane izdavačke kuće Shura publikacije iz Opatijea za koji dan očekujem, pod okriljem istog izdavača, svoj izbor iz poezije na francuskom jeziku Testament u školjkama (Testament en coquillages) u izboru i prevodu francusko-bosanske spisateljice Jasne Šamić. Nadam se njenoj promociji u Francuskoj i Hrvatskoj, uz tekuće književne aktivnosti kroz saradnju sa piscima iz Crne Gore i regiona.
Šta biste poručili nekom ko želi da se ‘bavi’ pjesništvom kako bi sebe izrazio, sta je najvaznije? Savjet mladim pjesnicima ili uopšteno čovjeku?
– Istinska poezija je opasan, svečan i proklet zanat. Mojoj đeci ne bih preporučio zagrljaj sa muzama poezije jer to je put u neizvjesnost i bezvremenost. Taj čin autora pretvara u hodočasnika i mučenika. Borhes je tvrdio da književnost nastaje iz književnosti i to je činjenica ali ne jedina.
Pravi pjesnik je dvojnik Apolona i Dionizija, Odiseja i Gilgameša, on je inkarnacija Ikara uzletjelog ka suncu čija krila se ne mogu odlijepiti jer nijesu lijepljena smolom nego ušivena meridijanima. A susret sa suncem sam po sebi je hodočašće do vječnog. Ko je na tu žrtvu spreman i, naglašavam, izabran neka mu je sa srećom.
Komentari: