Jedna od osnovnih postavki feminizma, na koji je alergičan većinski dio muške populacije (ženski ga sa procentima u stopu prati), je pravo žena na slobodan izbor. Za razliku od laičkih uvjerenja da se gore pomenuti svodi na našu želju da budemo „iste“ kao muškarci, potpuno odgovorno ću iste razuvjeriti – mi, osobe ženskog pola (bar one koje smo rodno, ili bilo kako, osvješćene), zapravo težimo da imamo ISTE MOGUĆNOSTI u ovom svijetu i svakodnevici koju zajednički dijelimo, a gdje ste vi, muškarci, po nekim nepisanim pravilima, prisvojili većinu prava, a nama ostavili većinu obaveza. Kako se to desilo? Tako što ste uspjeli da stvorite svijet u kojem se podrazumijeva da podsvjesno činimo izbore koji su loši po nas, a da naša svijest to upravo odobrava.
Već mogu da zamislim kolutanje očiju na gore pomenutu konstataciju, što mi daje dodatnu motivaciju da argumentujem istu, jer, koliko god da me rastužuje ljudska nedodirljivost u gluposti, zapravo me nekad i zabavi, kad vidim na koje načine se sve interpretira. Objašnjenje za gore navedenu tvrdnju ću uraditi na način koji je najbliži ovom podneblju, kako bi zaključci, do kojih ću doći, bili kristalno jasni i kako bi adekvatno odgovorili na datu temu.
Jedna od najbizarnijih činjenica koja će ići u prilog navedenoj konstataciji jeste, evidentno, i u nekim, nama bliskim krugovima, veoma često, „čudno“ ponašanje prilikom rođenja ženskog djeteta. To kreće od apsolutnog pokazivanja nezainteresovanosti, preko otvorenog negodovanja, pa do duboke tuge, čak i plača. U želji da se odglumi neko „idenje u korak sa svijetom“, u poslednje vreme, malo su počela da se skrivaju pomenuta osjećanja, ali se svakako još uvijek duboko osjeća njihovo prisustvo. Ono što najviše ide u prilog nelogičnosti ove pojave je što su to, često, osobe koje „oplakuju“ ovu „nesreću da se rodi žensko dijete“ upravo majke, tetke, bake… Znači, tek ste se pojavili na ovom svijetu, a već ste nekome krivi zbog onoga što jeste. Nerijetko onima koji su isto što i vi.
Ono što se dalje dešava je način vaspitavanja, koji se drastično razlikuje u odnosu na to da li je u pitanju muško ili žensko dijete. Čak i one koje su, eto, imale sreću da ne budu „oplakane“ na dan svog rođenja, vrlo vjerovatno neće biti pošteđene učenja da je njihova prevashodna uloga da budu dobre supruge, majke, domaćice, da ih od malena „bije“ glas da su „čistunice“ da bi se dobro udale. Da je mnogo bolje da ih muškarci koji se nađu u njihovoj blizini više viđaju sa metlom ili oklagijom nego sa knjigom, jer je samo njihovo postojanje tako svrsishodnije. One koje imaju sreće da na svom životnom putu dobiju priliku i steknu obrazovanje, često to čine da bi svom životnom „rezime-u“ dodale koji bod više, kako bi i kasnija udaja, a i samim tim, pronalaženje životne sigurnosti, bilo što uspješnije. Da se razumijemo, ništa od navedenog nužno ne podrazumijeva loš životni izbor. Problematika o kojoj ovdje govorim je da se on NE MORA i NE TREBA predstavljati djevojčicama, djevojkama i ženama, kao jedini moguć.
I tako, do nekih 20-ih, život skoro svake osobe ženskog pola se manje više svodi na produkte usmerenja nekih očeva, starije braće, rođaka, ili eventualno, majki, baki ili tetki koje su takođe formirane pod uticajem istih. Tako se i dalji životni izbori, od kojih u potpunosti zavisi sam život, svode na odluke koje, rijetko koja žena, uspije da donese sama za sebe. Posledice ovih, nerijetko traumatičnih iskustava, su te da u 30-im, 40-im pa i 50-im, kad konačno shvatite da ste, voljom nekog drugog, ponijeli mnogo veće životno breme nego što ste u stvari morali, prihvatili daleko veću odgovornost nego što vam po prirodno – društvenoj selekciji sleduje, a da ste zapravo VI ta osoba kojoj je podsvjesno ugrađeno da MORA tako da bude, stanete i zapitate se: Ko sam, zapravo JA? Da li moj život, zaista, u ovom momentu, treba da izgleda ovako?
Naravno, postoji onaj dio žena (doduše veoma mali) koje odluče da „iskoče“ iz ove rutine, neke u ranijim godinama života, neke kasnije, ali činjenica je da ih ima. To su one koje su, uglavnom, etiketirane od strane sredine u kojoj žive, jer su, recimo, odlučile da se obrazuju cio život (to su „karijeristkinje“ koje zbog sopstvenih ambicija žrtvuju mogućnost da imaju porodicu i djecu), ili da se ne udaju jer prosto ne vjeruju u brak (to su „usjedjelice“ koje niko nije htio), ili da nemaju djecu jer prosto to ne žele (to su, već „čudakinje“ koje čine protivprirodni blud), ili da se razvedu jer ne žele da ostanu u braku iz više razloga (to su „raspuštenice“ koje više niko „ozbiljno“ ne shvata), ili da donesu bilo koji izbor koji ne mora nužno da se uklapa u nametnuti društveni obrazac (to su vjerovatno „ludače“ kojima ko zna šta je u glavi…). Ovdje podvlačim da muškarci koji donesu slične ili iste odluke u svom životu budu obično okarakterisani kao: preinteligentni biznismeni ili, u manjem slučaju, intelektualci, vječiti boemi, mačo-meni ili Kazanove, misteriozni zavodnici koje je vjerovatno „neka tamo“, zavela pa ostavila i više ne vjeruju u ljubav i brak, ili, u poslednjem slučaju, čudesni osobenjaci koji iz određenog razloga biraju da budu „drugačiji“ i sebi svojstveni.
Sve navedeno mogu slobodno da imenujem kao „paradoks (ne)civilizacije“ jer je nevjerovatno koliko smo kao društvo uspjeli da odemo u kontra smjeru od evolucije, od društvenog napretka, od bilo kakvih razvojnih pravaca, pogotovo rodno usmjerenih. Posledice jednog ovakvog stanja, nažalost, postaju pogubne za samo to društvo.
