Svakodnevni razgovori sa osobama muškog i ženskog pola često znaju da budu vrlo edukativnog karaktera, čak i onda kada to uopšte ne izgleda tako. To je često slučaj kada su u pitanju teme gdje gotovo uvijek imate podeljena mišljenja, zapravo, u toj podijeljenosti me najviše fascinira kada određena osoba, potpuno nesvjesna onoga što govori ili radi, potpuno sigurno i odgovorno zastupa određene „stavove“.
To je najviše bio slučaj, zapravo i dalje je, sa podijeljenošću stanovnika naše države po pitanju mišljenja o brutalnom nasilju koje se dogodilo jednoj poznatoj pjevačici. Jedni krive muža koji je pretukao, drugi opet krive nju i njeno „moralno ponašanje“, treći bi nekako da ispadnu najpametniji pa se drže stava da su „protiv nasilja“, ali….i onda neke četvrte iznervira ovo „ali“, jer eto, ništa ne opravdava nasilje…
Sve ove izjave i stavovi koji iskaču svakodnevno iz svakog ćoška veoma su edukativnog karaktera, jer nas dovode do jednog vrlo bitnog zalključka: da smo kao društvo potpuno stagnirali, zapravo, idemo unazad jer se, po ko zna koji put, „zamajavamo“ poslijedicama nastalog problema, bavimo se osuđivanjem, ličnim, neadekvatnim procjenama, umjesto da se, kao civilizacijska jedinica (ili bar nešto što joj teži), bavimo uzrokom nastanka istog, pitanjima kako, zašto i gdje je tu uloga nas kao društva.
Koliko smo kao društvo odgovorni za ovaj i slične slučajeve (a svi znamo da ima mnogo gorih i težih za koje se, nekad i ne sazna), najviše govori činjenica da uspijevamo da sve napredno i dobro za šta nam se pruži prilika – upropastimo ili, eventualno, izbjegnemo. Nevjerovatno je koliko se može uspešno tolerisati i zataškavati bilo kakva vrsta problema, koliko slonova može da uđe u naše dnevne sobe a da se mi pravimo ludi i prebacujemo kanale sa jednog rijalitija na drugi (doduše ima i treći, svi znamo koji je :)). Fascinantno je koliko onda možemo, „svijetla obraza“ da izađemo negdje na kafu i sasvim opušteno donosimo moralne sudove o prebijanjima, ubistvima, femicidima… Da držimo „strane“, dajemo materijala „medijima“ i ostalim kompetentnim društvenim sudijama…Svim ovim se samo može potvrditi da nasilje, pogotovo nasilje nad ženama, i nema neki konkretan uzrok, ono je zapravo kolateralna šteta načina života danas, poslijedica svjesnih ili nesvjesnih (ne)činjenja.
Mali je problem to što upravo ovakav sloj društva stvara određene obrasce ponašanja, društvene pritiske kojima smo apsolutno svi podložni, „moralne standarde“ koji nam, htijeli to ili ne, svima tinjaju u glavi…Mnogo je veći problem to što, svake godine sve više, ovaj, slobodno ću ga tako nazvati, društveni problem, dovodi do krajnjih poslijedica kao što su ubistva, prebijanja, čedomorstva i ostali užasi. Strašno je to što kao društvo žmurimo i dozvoljavamo da nas, jedan po jedan, „incident“, totalno devastira.
Zato, ne slušajte kad vam kažu „ne pričajte mnogo“. Prije nego što se nešto strašno desi, a ne poslije toga kada je šteta već učinjena, pričajte što više i borite se da sve probleme iz svoje okoline riješavate, a ne zataškavate. Nastojte da doprinosite “kontraevoluciji”, nemojte da, svojim nečinjenjem, ili nesvjesnim činjenjem pogrešnih stvari, doprinosite vraćanju društva unazad, jer to nikada ništa dobro nikome nije donijelo.
