Teodora Kipa je diplomirana dramaturškinja. Pored kreiranja scenarija za filmove i pozorišnih komada, bavi se pisanjem poezije, proze, koreodramom i performansom. Osnivačica je Studija ŽIŽA.
Teodora je autorka: scenarija za dugometražni igrani film „Varvara Zemljar” koji je dobio podršku za razvoj od Javnog servisa i Filmskog centra Crne Gore; sitkoma „Kod Slave Onogove“ izabranog za Series Rough pitch- The Balkan Way u sklopu ZFF-a; koautorka kratkometražnog filma „Naročita svojstva“; Dramaturškinja radio drama „Zlatna kosa“ i „1938“; objavljenih dramskih komada „Krug“, „Legenda o Vilhemu Rajhu“, takođe je jedna od kreatorki komada „IzloŽENE“.
Na regionalnom konkursu “Od malih nogu” izabrana je kao finalistkinja za komad “Shvati me vremenom” namijenjen djeci. Režirala je pozorišnu predstavu za djecu “San po Vuku”.
Od koreodramai performansa ističu se „Snagom gladi“, „Kolektivna dijagnoza“,„Zdrava/Gotova“, „Gentlemen, Please, Fill Out The Forms“, „Noć multimedijalne biti“.
Ona se takođe bavi i pisanjem proze i poezije. Ojavila zbirku poezije „Od glagola biti“. Nagrađeni su joj prozni tekstovi „Napisaću kad majka umre“ i „Rebeka, kći Božja“.
Teodora je jedna od mentorki pozorišnih radionica za djecu koje organizuje Studio ŽIŽA.
Sa Teodorom smo razgovarali o njenim počecima i interesovanju za dramaturgiju, stvaranju, inspiraciji, radionicama koje organizuje u svom studiju ŽIŽA, položajima umjetnika u Crnoj Gori kao i o izazovima sa kojima se svakodnevno susrijeće u svom radu…
Foto: Privatna arhiva
Kako biste sebe ukratko predstavil i opisali?
Teodora – dar od Boga, blagoslovena mišlju koja ne grize samu sebe. Sklona imaginaciji i intuiciji, uvijek stimulisana umjetnošću i zbog toga zahvalna životu, Bogu i prirodi. Naivno otvorena, kreativna, istraživačkog duha, tvrdoglava, pravična, odlučna, nestrpljiva, autentična, hrabra, smjela, vesela, plahovita, nježna, senzitivna, snažna, gipka, samostalna.
Po zanimanju ste dramaturškinja. Otkud ljubav prema dramaturgiji? Kako je sve počelo?
Dok sam pohađala srednju školu, voljela sam književnost i razrednog, profesora Miroslava Minića. Njegovi časovi učinili su da još više zavolim književnost, a pogotovo avangardu. Razredni je volio kako pišem pismene zadatke. Bili su to smjeli i autentični zapisi. Dok bih se bavila književnošću, osjećala sam se snažnijom i boljom osobom. Pružala mi je priliku da razumijem zašto saosjećam sa ljudima sa kojima nisam saglasna i pomogla mi je da prevaziđem tjeskobna pubertetska stanja. Kada sam na časovima književnosti pisala pismene zadatke, ili analizirala djela, osjećala sam se „svojom na svome“, iako sam uvijek bila toliko inovativna u tome, da bi možda neki drugi profesor smatrao da sam daleko od „ispravnog“. Bila sam uzbuđena i jedva sam čekala priliku da saopštim ili zapišem stavove o kojima sam danima rado razmišljala. Kada bih bila okružena prijateljima mimo škole, uvijek sam nosila rokovnik u kojem sam zapisivala svoje misli i citate iz knjiga. Ti rokovnici su bili najvrijednija stvar koju posjedujem.
Kada sam završila srednju školu, razredni i par ljudi koji me dugo poznaju, predložili su da upišem dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti Cetinje. Rado sam istražila njihov predlog i razumjela sam da je to to.
Foto: Privatna arhiva
Osnivačica ste studija ŽIŽA. Možete li nam reći nešto više o njemu? Kako je nastao i koji je glavni cilj?
Studio ŽIŽA osnovala sam 2021. godine. Tada je moju pažnju okupirala koreodrama, a ta okupacija traje i danas. Časovi koreodrame u Crnoj Gori ne postoje i mogu reći da sam u tome, na neki način – preteča. Koreodrama je pozorišna forma koja njeguje ritam, muziku, pjesništvo i scenski pokret. Sve o čemu sam oduvijek maštala. Četrnaest godina bavim se plesom i nakon završenog fakulteta bila sam kompetentna da spojim dramaturgiju i ples, da se bavim koreodramom.
Dramaturgija je vještina pisanja pozorišnih komada i scenarija za filmove. Četiri godine sam studirala dramaturgiju i kada sam završila fakultet, iako sam nastavila da pišem jer je to stil mog života, nisam imala priliku da realizujem svoja djela. Skupa je to profesija i uključuje timski rad.
Kako nisam imala jake veze i nisam zainteresovana za politiku, nije imao ko da me „probije“. Iz tog razloga sam osnovala DOO Studio ŽIŽA kako bih sebi i umjetnicima koji su u sličnom položaju omogućila priliku da stvaraju, a osobe koje put nije odveo ka scenskoj umjetnosti uputila na istu.
U Studiu ŽIŽA trenutno radi nekoliko dramskih umjetnika. Razvijamo dvije pozorišne oblasti. Držimo časove koreodrame za odrasle amatere i edukativne pozorišne radionice za djecu osnovnoškolskog uzrasta.
Foto: Privatna arhiva
Koliko je zahtjevno raditi u ovoj oblasti?
Želim da vjerujem da su počeci najteži i da će vremenom biti lakše. Živimo u periodu u kojem je sistem vrijednosti izopačen. Cijene se instant užici i lažni imidž. Umjetnost se često tretira kao beskorisna i to samo zato što su ljudi prestali da se obraćaju nevidljivom. Ne samo da ne obraćaju pažnju, nego smatraju da sve što nije materijalno i u tom smislu praktično i svrsishodno, uopšte i ne postoji. Postali smo bezdušni. Definitivno da je jako zahtjevno u takvom okruženju njegovati umjetnost, a pogotovo pozorišnu umjetnost koja je produkt timskog rada i zajednice koja mora biti koherentna tokom kreiranja predstave radi zdravlja same grupe.
Mnogi mi kažu da se bavim „nemogućom misijom“, čak su mi i neki profesori sa fakulteta ukazivali na isto, ali ja odbijam da povjerujem u to. Već do sad mi se pokazalo da nemoguće ne postoji i da su vjera, ljubav, strast i strpljenje smjernice koje čine čuda. Dosadašnjim stvaralaštvom, sebi i ponekima sam to i dokazala. Međutim, sistem zahtijeva razmjenu novca, pa su- gledano iz materijalističkog ugla, drugi ipak u pravu.
Imati umjetnički, a preduzetnički um i nije baš učestala pojava. Jedno će ispaštati zbog drugog jer vrijeme je novac.
Organizujete dramske radionice… Sa kim je lakše raditi-djecom ili odraslima?
Lakše je raditi sa djecom jer djeca znaju što ih raduje, što ih zabavlja i što vole i nisu u strahu to da pokažu. Sa druge strane, odrasli imaju pregršt svakodnevnih obaveza i često je za njih bavljenje umjetnošću neostvariva želja (ukoliko im umjetnost nije profesija).
Da li ste zadovoljni interesovanjem publike za Vaš rad? Da li biste nešto posebno izdvojili?
S obzirom na svoje godine i datost u kojoj sam rođena, volim i cijenim dosadašnje interesovanje publike za moje stvaralaštvo. Prate me ljudi koji poštuju bezuslovno čistu namjeru, trud i istrajnost kada je u pitanju umjetnost koja ničim nije i neće biti kompromitovana.
Šta Vam je najvažnije u ovom poslu? Koji su to najveći izazovi?
Najveći izazov je ne podleći komercijali i ostati doslijedan svom pozivu, a ostati u istoj državi bez obzira na mjesečnu kiriju i prazan frižider.
Foto: Privatna arhiva
Da li ste zadovoljni položajem umjetnika u Crnoj Gori? Na čemu je potrebno više raditi?
Položaj umjetnika u Crnoj Gori je grozan. O pravnom statusu Slobodnog umjetnika niko ne govori. Većina umjetnika ne zna da to uopšte postoji. Nemamo smjernice ka zaradi, nemamo radna mjesta za koja bi trebalo da se borimo napredujući u svojim profesijama. Od dramskih umjetnika, samo glumci imaju neke šanse da zarade u postojećem sistemu bez da imaju vezu. O slikarima i njihovom položaju teško mi je i da govorim. Bila sam prinuđena da postanem preduzetnica jer druga opcija nije postojala. Ljudi ne cijene naše znanje i najčešće nas, bez obzira na struku, stavljaju u isti koš – „On/Ona ti je umjetnik/ca“ i tu se sva priča završava, što god to značilo, a izgleda da znači dovoljno. To što je svijet nastao kreacijom, a ne imitacijom ili iteracijom, nije uopšte važno. Ili nas, pak, vole eksploatisati. Iskoristiti mladog umjetnika posebno je interesovanje biznismena. Kako se kaže biznis-mena, ne znam da li treba da istaknem da ovo važi za oba pola.
Kakvi su Vaši dalji umjetnički planovi?
Želim da Studio ŽIŽA poraste, razvije se i postane firma koja će moći da producira nekoliko predstava godišnje. Želim da sve članove Studija prati uzbuđenje kada dolaze na časove i da pružim priliku da ljudska mašta postane stvarnost realizijući se u svijetu pozorišnih zakona.
Koji Vaš talenat najviše dolazi do izražaja, a koji najmanje po Vašem mišljenju?
Pokretački duh, snaga i volja trenutno najviše dolaze do izražaja, iako sve te osobine izviru iz ljubavi prema dramaturgiji i scenskoj umjetnosti. Talenat koji je do sada najmanje zapažen je kreiranje scenarija za filmove, a pogotovo mi dobro leži dijalog.
Postoji li nešto što još nijeste ostvarili?
Mnogobrojni umjetnički projekti borave u mom umu. Ne mogu da ostvarim neke od njih jer nije još uvijek vrijeme za to. Moram da čekam i da vježbam strpljenje.
Foto: Privatna arhiva
Savjet/poruka za mlade, neafirmisane stvaraoce, koji bi se bavili ovim poslom ili umjetnošću uopšte?
Svako može da zaključi što je za njega najbolje i to je individualni zahtjev. Tako važne odluke donose se u miru i samoći. Potrebno je napraviti otklon od društva i nametnutih ukusa i mišljenja. Da bismo znali što je ispravno za nas, moramo naučiti da slušamo. Moramo biti iskreni prema sebi i suočiti se sa svojom sjenkom. Bilo bi lijepo da svakondnevno radimo na sebi kako bismo otkrili sopstvene strahove. Naposlijetku, jedino je važno da naučimo kako da „čujemo“ sopstvenu dušu i od nje dobijemo odgovor.
