Željko Jovović je crnogorski književnik, pjesnik, pisac, dramatičar, rođen krajem sedamdesetih u Podgorici. Autor je više knjiga poezije: „Vidici“ 1994, „Na krilima feniksa“ 1995., „Mandala“ 1997. „Apokrif podsvijesti“ 2000. „Neprofesionalno ponašanje“ 2000. „Replika“ 2012. ,,Snovište“ 2015. „Grad suicid“ 2017 „Mrtvi koraci“ 2019.
Objavio je romane: „Who“ 2001. „Snovi Meri Džejn“ 2003. „Nesanica“ 2007. „Snovi Meri Džejn“ (izmijenjeno i dopunjeno izdanje) 2013. Napisao je i dramu „On“ 1998., koja je i scenski adaptirana. Radio drame: „On“ 1998. „On“, (drugo izmijenjeno izdanje) 1999.
Djela za poetski teatar: „Neprofesionalno ponašanje“ 2000. “Barouz“ 2000. ,,Čarls Bukovski“ izabrane pjesme 2001.
Poezija, proza i književna kritika Željka Jovovića zastupljena je u raznim časopisima, zbornicima, izborima naše savremene književnosti, panoramama… Poezija mu je prevođena na engleski jezik. Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika i crnogorskog PEN centra.
Najnovija knjiga Željka Jovovića pod nazivom „K“ ili „knjiga skitalica“ nedavno je objavljena u izdanju Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Prepoznatljivi stil Željka Jovovića nazire se pri prvim stranicama knjige „K“ koja se u jednom dahu čita i kojoj se ponovo iznova vraćamo.
Kao što je sklonost ka igrama riječi i proročkim iskazima, kao i paradoksalnim elementima u njegovoj filozofiji donijela čuvenom Heraklitu nadimak “Mračni”, tako je i književnik Željko Jovović svojim romanom “K”, koji naziva još i “knjiga skitalica” zašao u tamne vilajete, spuštajući se do njihovih samih ponora, a potom se vraćajući natrag. Iako obojen mračnim i depresivnim, Jovovićev izraz tjera da i nad ponorom ugledamo bljesak svjetlosti. Kao na filmskoj traci smjenjuju se prikazi junakovog života, njegova promišljanja, fantazme koje su pobuđene ili seksualnim nagonom, a vrlo često i usmjerene ka demonskim silama, njihovom razotkrivanju.
Ne živimo u vremenu Bodlera i Flobera, tako da neće ovaj rukopis završiti na sudu, ali bih na zadnjoj stranici korice sugerisala da piše „OPASNO“, ma šta to upozorenje značilo za običnog čitaoca.
Na samom početku glavni junak napet čeka metamorfozu, preobražaj, preobraćanje, promjene iz stanja sna u budno stanje. Daje nam da razmišljamo… na šta je autor tačno aludira, kad se ta dva stanja stalno prepliću. Šta su, ustvari, odlike metamorfoze u životu pojedinca? Koje su to faze koje prolazimo? Prije svega, to je proces i ima određeno trajanje i najčešće ne znamo koliko. Kada je vrijeme da promjena dođe, ona će sebi naći put, kao voda. Samo što sami junak osjeća se pomalo zbunjeno i ne uviđa da je proces preobražaja već daleko odmakao i da mu je ishod fatalan.
On stvara čudesne slike, vizije, snoviđenja, halucinacije, poroke, seksualne fantazije, nešto što je samo „privilegija odabranih“ ili „usud današnjice“, i on to kao pripovjedač sa lakoćom izgovara, prenosi ovim bezvremenskim dnevnikom jer dato mu je to filozofsko promišljanje koje opet na neki suptilan način zna da isprovocira čitaoca da se pronađe u nekim djelovima pripovijedanja. On, priča nam o uobičajenim stvarima i događajima, a da mi ni svjesni nismo istine, otuđenosti čovjeka, surovog individualizma današnjice, u začaranom lavirintu svakodnevice koja nas tišti, smara, guši, a kojoj ne umijemo da se odupremo kao da smo prepušteni, kao da čekamo spas, slobodu da nam neko drugi osvoji, servira.
Junak ovog djela označen sa “Ž”, takođe je i simbol želje za novim udahom, jer nadahnutost koju mu daje ljubav prema riđokosoj djevojci “K” nanovo ga čini živim, tjera ga da se poput Feniksa iz pepela iznova rađa, da se iako rastavljen gotovo na djelove, sastavlja i diše.
Na trenutke bi se moglo pomisliti da je Jovović mizantrop koji ne želi među ljude, kome je gadljivo sve što život sa sobom nosi, a opet, on nas u nekom narednom pasusu na neki način demantuje. On priziva i sile tame, priča o vradžbinama, demonskim moćima, obraća se raznim silama, ne izostavljajući ni obraćanje Bogu. Slojevito djelo, moglo bi se reći tok misli, fragmenti, isječci, u svom neskladu nose i sklad, vode nas ka onom preispitivanju koje se gotovo svakom ko dublje zagleda s one strane mogu učiniti poznatim, čak i prilično bliskim…
Čovjek je sklon preispitivanju, vječnoj dilemi, nedoumicama i odlukama koje mjenjaju tok stvari. Upravo je takav i junak ovog romana. Uostalom, ljudski je da se pitamo što je: strast, hrabrost, vizija, gdje se sve može naći nadahnuće ili sigurno utočište.
Stvarati i imati potrebu za pisanjem jeste kao katarza, i književnik Jovović u svom slobodnom iskazu, moglo bi se reći prepušten toku misli, na taj način doživljava i svoje iscjeljenje. On se suočava sa sopstvom, sa svijetom, sa raznim fikcijama koje se poput bljeska munje pojave iznenada, smjenjujući se nevjerovatnom brzinom, ostavljajući nas pred novom zagonetkom – a što sada slijedi …
U djelu se spominju mnoge poznate ličnosti iz prošlosti: Napoleon, Igo, Bodler, Bukovski … Sve se prepliće, prošlost i sadašnjost, stvarnost i snovi, razigrane sjenke ne prestaju da izvode svoje rituale, jer junak pod raznim opijatima kao da priziva ono demonsko, ukazuje na moć vradžbina i magije. I uvijek je tu “čovjek-jarac”, onaj đavo koji čuči iz prikrajka i vreba.
Lucidne zamisli i fantazije metafore su ovoga djela. “K“, knjiga skitalica, prikazuje koliko su i naše misli „skitalice“, koliko to podsvjesno u nama oblikuje realnost, utiče da budemo ono što jesmo.
U knjizi prepliću se djela Ezra Paund, H. L. Borhes, E. A. Po, V. Barouz, kao da Jovović aludira na progon, izdaju, zelenašenje, religiske i vjerske zabrane, tabu teme, grijeh, fašizam, kapitalizam, nagrade… Kao da Jovović želi da oživi imažinizam, pokret koji naglašava preciznost i ekonomičnost jezika.
Nedovršeni rukopis ili prelazak sa teme na temu, sa događaja na događaj kao da želi čitaocu dodatno otežati i stvoriti ogromne poteškoće u samom razumjevanju djela „K“.
Priča počinje tako što autor naglašava da junak živi nedaleko od jedne psihijatrijske ustanove, i on onda kroz razna traganja, neobične i često uvrnute avanture, ludačku ljubav prema djevojci “K”, živi sve, pa i misao koja kao oreol ima ludilo u sebi. Ipak, u svoj toj borbi, junak ovog romana koji je označen inicijalom “Ž” sa pretencioznošću naglašava da je ljubav jedino uporište koje može životu da daje sadržaj i značaj, i da zapravo prolazimo kroz patnje da bi shvatili koliko je čovjek čovjeku potreban. Zato u ovom djelu koje opisuje “galaktičke koordinacije”, koje prikazuje i vrtoglavu igru: sumnji, strasti i čežnje koju ljubavnici „Ž“ i „K“ iskazuju jedno drugom, imamo čitav opus različitih promišljanja, makro i mikro kosmos u jednom.
Nikada mu nijedna žena nije toliko značila, pružala mu toliko nadahnuće, mistiku, misaonost. On će biti taj koji je ostavljen i ako joj je prvi prišao, zabavljao je, pisao o njoj, volio, želio, koju je pohotno posjedovao, a ona koja mu je zaposjela mozak. Znamo svi kako ga je tragično ostavila. On je onaj ko pati. Može se reći s’ punim pravom da je luzer, večiti gubitnik sa nježnijim polom, i otuda je i izvirao njegov haotični rukopis. Iz te slatke uzbudljivosti, iz čekanja, promišljanja, patnje, strasti, iz sopstvene usamljenosti, individualizma.
Onda, kako to obično biva, tragedija kao da je neminovnost, junakinja “K” je ubijena, i tada se za našeg junaka ponor još više otvara. On iz osvete diže nož na njenog dželata postajući i sam ubica, onaj koji ide ka novom bezdanu. I tako se smjenjuju nove slike, sumanuti tok misli koji gotovo da probija zatvorske ćelije i ona strašna ali velika istina na koju nas književnik Jovović podsjeća “Onaj koji misli da može u ćeliji naći snage da se odrekne cijelog svijeta, veoma se vara, a onaj koji misli da svijet ne može bez njega, vara se još više .”
Zato, nikada ne zaboravite kako naglašava autor roman “K”, “puni smo blagoslova ali i prokletstva” pa samim tim i ostaje kao vječna dilema suštinsko pitanje – ko zna što je usud bilo koga od nas?
