Prije tačno godinu dana zanijemillo je Cetinje, zanijemila je Crna Gora. Ugašeno je 11 života. U krvavom pohodu Vuk Borilović je nemilosrdno ubio deset osoba, a među njima i dvoje djece. Krvavi pir je zaustavljen tako što je i Borilović ubijen. Jauci, suze, nevjerica, a riječi nijesu mogle objasniti masakr koji se dogodio. Crna Gora ne pamti takvu tragediju. Masakr na Cetinju pokazao je da u državi i u policiji imamo neodgovornu elitu. Sve su učinili da zaustave i spriječe dijalog i diskusiju o kapacitetima policije i u potpunosti su izbjegli nespornu političku i profesionalnu odgovornost.
Nevjerica i ptanja: Zašto? Što makar nije te makanje poštedio? Je li iko mogao zaustaviti tragediju?
Nije samo Crna Gora zanijemila toga dana. Cijeli region, ali i Evropa bili su u nevjerici zbog masakra u prijestonici.
Ništa tog avgustovskog dana nije upućivalo na tragediju koja će se dogoditi. Nakon 15 časova čuli su se prvi pucnji. Mediji su prvo objavili da se dogodilo ubistvo na Cetinju. Zatim se saznalo ime ubice, a nakon toga su stizale informacije o broju ubijenih. Niko nije ni slutio kakva će to tragedija biti. Desetoro je ubio Borilović koji je i sam na kraju stradao. Tog kobnog dana Borilović nije htio da se preda, pa je u njega pucala policija, kao i Cetinjanin Nenad Neno Kaluđerović. Više tužilaštvo u Podgorici je saopštilo da je prvi metak koji je pogodio masovnog ubicu Vuka Borilovića sa Cetinja ispaljen iz policijskog pištolja.
Masakr…
Borilović je prvo usmrtio tročlanu porodicu Martinović, majku Natašu Pejović Martinović (35), kao i njena dva maloljetna sina od osam i 11 godina.
On je potom hicima iz lovačkog karabina ubio kuma porodice Martinović – Milana Mitrovića (37), kao i svog ujaka Gorana Đurišića (54), koji je pokušao da ga odvrati u naumu da liši života nedužne ljude.
U pucnjavi su živote izgubili Rajko Drecun (56), Dimitrije Drecun (81), Danica Drecun (74), kao i sestre Mila Radunović (51) i Aleksandra Radunović (52).
Borilović je ranio i šest osoba, od kojih su dvije bile hospitalizovane u Opštoj bolnici na Cetinju, a četiri u Kliničkom centru Crne Gore.
Ranjeni su policajac Ljubiša Maksimović, kao i građani CetinjaSlavica Zvicer (66), Filip Đurković(33), Mileva Ramadanović (76), Darnika Čelebić (88) i Aleksandar Drecun (32).
Nema riječi utjehe
Zločin kakav se ne pamti. Tragedija. Cetinje je tugovalo, i danas tuguje.
Marija Jovanović, novinarka RTV Cetinje, za CdM kaže da nije lako govoriti o velikoj tragediji koja je zadesila njeno Cetinje.
“Naročito zbog činjenice da smo svi mi koji živimo ovdje bili u bliskim porodičnim, kumovskim, komšijskim i prijateljskim odnosima sa stradalima ili njihovim porodicama. Još više nas muče pitanja na koja vjerovatno nikada nećemo dobiti odgovore, da li je tragedija mogla da se spriječi i da li su u tome zakazale institucije sistema koje decenijama unazad nemaju jasan uvid i strožu kontrolu nad licima koja posjeduju oružje”, priča Marija.
Teško je i godinu nakon tragedije.
“Svima nam je teško da se susretnemo sa porodicama nastradalih, jer nemamo riječi utjehe, teško nam je i da prođemo pored mjesta gdje se to desilo. Država Crna Gora i njene institucije moraju da vode računa i brinu o svojim građanima, da se redovno kontrolišu lica koja imaju oružje, da se možda i mijenja zakonski okvir i kaznena politika, kako se ovakva tragedija nikada više ne bi dogodila”, kazala je Marija u izjavi za CdM.
