Nikola Berišaj iz Tuzi bio je čuveni narodni ljekar za namještanje kostiju.
Kod Nikole su ljudi dolazili za pomoć od zore do iza ponoći. Nije imao neku posebnu proceduru, bilo je dovoljno da neko samo sjedne ili legne. Onda bi on, uz par pošalica i pitanja o sasvim drugim stvarima, opuštio nevoljnika da ne razmišlja o povredi i da se ne plaši, odmah povukao ruku ili nogu i sve bi bilo gotovo za nekoliko sekundi piše Pobjeda.
U konkretnom slučaju nema precizne evidencije, zdravstvenih kartona i istorije bolesti – postojale su samo ljekovite ruke i veliko srce Nikole Berišaja koji je darom što ga je naslijedio od uglednog oca Doke pa dodatno razvio – olakšao muke mnogima. Uz osmijeh kao zaštitni znak, neizmjerno plemeniti i blagorodni čovjek velikog srca uvijek bi direktno i iskreno rekao i kada bi rješavanje povrede prevazilazilo njegove mogućnosti. I zbog toga su ga ljudi još više cijenili.
Nikola, učitelj u penziji, završio je časni i humani životni put nedavno, 29. juna u 84. godini, nakon kratke bolesti. S njegovim sinom Benardom-Benijem, fizičarem u Centru za ekotoksikološka ispitivanja Crne Gore, razgovarali smo nekoliko dana nakon sahrane, u vrijeme kad su mnogi znani i neznani još jednom željeli da odaju zasluženu počast i zahvalnost velikom humanisti iz Tuzi.
Nasljedna vještina
– Moj otac je vještinu liječenja od povreda, lomova i iščašenja zglobova i kostiju naslijedio od svog oca Doke koji je bio jedan od viđenijih i cijenjenijih ljudi svog vremena i čija se riječ i mudrost jako cijenila zbog njegovih ljudskih, moralnih i intelektualnih vrlina i zbog kojih je često bio pozivan da posreduje u rješavanju mnogih problema i u okviru svoga plemena Gruda i u cijeloj Malesiji – počinje priču za Pobjedu Benard Berišaj.
Naš sagovornik navodi da je njegov đed Doka Martini bio poznat i po svojim majstorskim vještinama, između ostalog i u oblasti graditeljstva jer je kao veoma mlad u prvim decenijama prošlog vijeka boravio u Beču, đe je kao šegrt usvajao znanja iz mnogih poslova.
– Đed je kao glavni majstor izgradio crkvu u Tuzima, a bavio se i izgradnjom grobnica. Upravo tada, prilikom premještanja kostiju iz jedne grobnice u drugu, posmatrao je i studirao njihov položaj i raspored pa je tako sam, na osnovu intuicije i intelekta, počeo da pomaže narodu kada bi neko doživio povredu – ispričao je Benard.
Vremenom je Doka postao poznat po tom umijeću liječenja ne samo u Malesiji nego i šire, a njegov sin je to naslijedio i poslije njegove smrti nastavio da radi cijelog života, do posljednjeg dana, čak i kad je bolestan ležao u krevetu.
– Za tu praksu nikad nije imao posebnu prostoriju, radio je svugdje u kući, na hodniku, na terasi ispred kuće, u dvorištu, u autu, na livadi… često su dolazili ljudi i vodili ga kad neko nije mogao da hoda ili je bio nepokretan. I nikad nije nikog odbio!
Benard kaže da su za pomoć dolazili ljudi svih vjera, nacija i slojeva društva, od prosjaka do profesionalnih sportista i predsjednika država, a Nikola je radio od ranih jutarnjih časova pa do iza ponoći.
– Otac nije imao neku posebnu proceduru, bilo je dovoljno da neko samo sjedne ili legne na dekicu, bilo đe. I uz par pošalica i pitanja o sasvim drugim stvarima opuštio bi nevoljnika da ne razmišlja o povredi i da se ne boji, on bi već povukao ruku ili nogu i sve bi bilo gotovo za nekoliko sekundi – objašnjava naš sagovornik.
Uvijek spreman da pomogne
Ljudi su u Nikoli viđeli spasioca. Bez obzira da li su na fudbalu ili basketu uganuli ili slomili nogu, momke su dovodili da im ,,čudotvorac u Tuzima vrati kosti na fabrička podešavanja“. Drugi su, opet, dolazili jer im je bilo nedostižno da hodaju, leže ili sjede bez bolova, a ustajanje za čašu vode bilo korak u pakao, dok su treći proklinjali svaku neravninu na putu do hitne pomoći krenuvši za ko zna koju injekciju jer su im bolovi omrzli život. Četvrti nijesu mogli naći položaj koji im odgovara, a peti o snu nijesu mogli ni da sanjaju. Naravno, bilo je i onih koji su bili skeptični – sve dok njih nije zaboljelo.
– Dešavalo bi se da ljudi zaustave oca na ulici ili tokom trgovine u prodavnici, u kafani i uvijek je pomagao ma đe se nalazio. Bilo je dana da je po nekoliko puta prekidao spavanje, odmor, ručak samo da bi pomogao ljudima koji bi zakucali na njegova vrata. Naravno, bez ikakve novčane nadoknade, a najveća nagrada mu je bila kada ga neko sretne ili zaustavi na ulici i zahvali se da mu je pomogao.
U većini slučajeva Nikola je sam radio, ponekad su mu pomagali supruga Tona i sin, kad je trebalo pridržati ruku dok on namjesti i sveže zavoj kod preloma kosti ruke ili pri iščašenju ramena kada je trebalo više snage da se povuče ruka kako bi se rame vratilo na mjesto.
– Jako bih volio da imam osjećaj koji je on imao, jer je u pitanju dugogodišnja tradicija, ali i ,,dar“, nešto što čovjek ima u sebi i što dalje razvija. Gledajući ga kako to radi cijelog života, ponešto sam i naučio i mogu u nekim lakšim slučajevima da pomognem, ali ne u tolikom obimu kao što je moj otac znao. Ipak je to ,,dar“ i mislim da to ne može svako da radi – jasan je Benard.
Kao zjenica oka
Ističe da je Nikola bio izuzetno brižan otac i da za njega nijesu postojale granice kada su u pitanju požrtvovanje, ljubav i želja da sinu omogući i ostvari sve što želi, a iznad svega je želio da se obrazuje i postane dobar, pošten i čestit čovjek, dostojan porodice i predaka.
– Uvijek me je gledao onako kako otac gleda svog sina jedinca, kao zjenicu oka, spreman da uvijek pomogne makar savjetom. Ta se ljubav kasnije prenijela i na moju djecu, njegovu unučad, živio je za njih, kroz njih i bio im je kao otac. Bio je veliki oslonac u mom i životu svih nas, njegova je ruka hranila i štitila, njegova je riječ tješila, davala nadu i vodila kroz život – emotivno govori Benard.
Kaže da je bio njegov idol, čovjek kakav i on želi jednog dana da postane.
