Ima jedna skulptura nadahnujuće simbolike – “Čovjek stijena”. Njena osnova je gruba, prosta, sirova. Međutim, “penjući” oči na njoj, nazire se figura čovjeka (do bokova). U lijevoj ruci drži čekić kojim udara gleto, u podnožju, do pola izvajanog ljudskog naličja.Vaja sopstveno tijelo. RADI NA SEBI.

Želja, strast, posvećenost, istrajnost, neutoljiva glad za znanjem … čine proces nadogradnje vlastite ličnosti. Ipak, od čega prvo “Čovjek stijena” treba da krene, razgovarala sam sa menadžerkom poslovnog razvoja firme “AMR Global Advisors” i predavačicom iz oblasti socijalnog savjetovanja u organizaciji “ADRA Crna Gora” Jovanom Duković Milović, atletičarkom Slađanom Perunović i vajarkom Ivom Martinović.

JOVANA DUKOVIĆ MILOVIĆ

Da bi se dobrovoljno i slobodno priznala i uvažila tuđa vrijednost, neophodno je imati vlastitu, rekao je Samjuel Beket. Međutim, da bi stigli do vlastite vrijednosti neophodan je kontinuirani rad na sebi koji je ujedno najveća životna investicija. Cjelovitost. Individuacija. Sazrijevanje. Čitati. Istraživati. Otkrivati. Nije li to, između ostalog, svrha  duhovnog putovanja. Od čega prvo početi?

Gledajući sa aspekta poslovanja i karijernog razvoja, poštovanje vlastitih vrijednosti je najveći izazov imajući u vidu brojne situacije koje u jednom trenutku poljuljaju našu principjelnost. Više puta sam na brojnim, sopstvenim i tuđim, primjerima potvrdila pravilo da onoliko koliko poštujete sopstvene vrijednosti, načela i principe, narodski rečeno koliko “držite do sebe”, toliko će vas i okolina vrednovati i uvažavati.

Vrijednosti drugih su nešto što nas pokreće, nezamijenjljiv motiv postignuća. Sa ovim motivom ide i naše sazrijevanje ili težnja ka spoznavanju sebe samog i sopstvenih mogućnosti. Drugi nam je nužan u svakom smislu i zato treba krenuti od vrijednosti drugih da bi se izgradila lična vrijednost.Kada to uspijemo, onda je u sopstvenom daljem razvoju istu potrebno poštovati, ali i uvijek težiti ka nadogradnji.

Objektivnost, samokritičnost, samoanaliza sopstvenih emocija i emocija drugih podjednako je važna na tom koračanju ka našoj suštini. Možemo li same/i na tom putu do transformacije?

Sam čovjek ne može. Solipsizmom se ne postiže ništa. Kritika je potrebna, budući da nas tjera ka višem i boljem. Da bismo spoznali sopstvenu suštinu, koja nam je neophodna u definisanju želja, planova i ciljeva, nužna je objektivna analiza sopstvenih mogućnosti, zrelosti emocija, kao i količine znanja i vještina koje trenutno posjedujemo.

 Onog trenutka kada u potpunosti postanemo svjesni sebe, napravili smo veliki iskorak ka napredovanju u svakom pogledu. Govoreći o poslovanju, u tom trenutku smo svjesni koliko možemo da uradimo i doprinesemo, odnosno koliko nam je još potrebno da se usavršimo. Nepisano je pravilo da onaj koji stigne do ove faze sopstvenog razvoja, na karijernom polju će umijeti da se ostvari i da bude zadovoljan postignutim.

Omiljena stvar u mome životu ne košta ništa u novcu. Stvarno je jasno da je najvredniji resurs koji svako od nas posjeduje u stvari vrijeme” (Stiv Džobs). U skladu s tim, za kraj mini intervjua, možemo li konstatovati da koliko smo sebi važne/i saznamo kada odgovorimo koliko smo spremne/i da uložimo u sebe?

 Ulaganje u sebe, podnošenje žrtve su uslovi za uspjeh. Da bi se on postigao neophodni su i padovi. Upravo je to zajednička karakteristika svih uspješnih ljudi odnosno njihovih biografija.

Uostalom, kako možemo očekivati drugome da budemo važni ukoliko nismo sami sebi? Kao majka, koja se trudi da napreduje u zadovoljavanju potreba i da prevazilazi tradicionalne okove, uvijek kada ulažem u sebe i kada sam sebi važna, moja ćerkica to osjeti i vrednuje. Ovaj primjer s posebnom namjerom navodim, budući da mi se čini da je ženama najmanje data sloboda (žene najmanje i stvaraju sebi slobodu) da osjete sopstvenu vrijednost u odnosu sa ukućanima, prvenstveno u odnosu sa djecom. Štavise, jedna drugu prijekoravaju ukoliko se ijedna usudi da ima vrijeme za sebe. Zaboravljaju da žena koja sebi posveti vrijeme, daje dobar primjer djeci, naročito ćerkama, da i oni sjutra posvete vrijeme za sebe, da poštuju tuđe, kako bi se i oni sami poštovali.

SLAĐANA PERUNOVIĆ

Da bi se dobrovoljno i slobodno priznala i uvažila tuđa vrijednost, neophodno je imati vlastitu, rekao je Semjuel Beket. Međutim, da bi stigli do vlastite vrijednosti neophodan je kontinuirani rad na sebi koji je ujedno najveća životna investicija. Cjelovitost. Individuacija. Sazrijevanje. Čitati. Istraživati. Otkrivati. Nije li to, između ostalog, svrha  duhovnog putovanja. Od čega prvo početi?

Od sebe, ličnog usavršavanja, kako u fizičkom  tako i u mentalnom smislu. Mi smo ono što nosimo u sebi. Prvo krenuti od preispitivanja samog sebe, ličnih osjećanja, ciljeva… U nama postoji sve moguće, naša podsvjest ne zna za granice. Kao prvu fazu ipak bih odabrala lično određivanje našeg unutrašnjeg JA, a zatim pristupiti čitanju, istraživanju…

Navela bih primjer Majke Tereze, dobitnice Nobelove nagrade za mir i nesebičnu pomoć ugroženima, djeci, starima i oboljelima. Ona je samim tim pobijedila sebe i postavila veliki zadatak čovječanstvu.

Objektivnost, samokritičnost, samoanaliza sopstvenih emocija i emocija drugih podjednako je važna na tom koračanju ka našoj suštini. Možemo li same/i na tom putu do transformacije ?

Naravno da možemo same jer mi upravljajmo sami sobom i svojim životom. Ne postoji uzalud poslovica “ko nije za sebe nije ni za drugoga”. Čovjek najbolje može da pomogne sam sebi na tom putu, ali podrazumijeva se korišćenje raznih literatura, konsultacija sa stručnim licima, kao i dodatna pomoć. Međutim, odluka je u nama samima, sve kreće od  nje. Istakla bih veoma uspješnu tenisersku Moniku Seleš, koja je odličan primjer samokritičnosti i upornosti.

“Omiljena stvar u mome životu ne košta ništa u novcu. Stvarno je jasno da je najvredniji resurs koji svako od nas posjeduje u stvari vrijeme” (Stiv Džobs). U skladu s tim, za kraj mini intervjua, možemo li konstatovati da koliko smo sebi važne/i saznamo kada odgovorimo koliko smo spremne/i da uložimo u sebe ?

Obično ulažemo u većinu drugih stvari i ljudi, koji su nama bitniji u datom momentu, često zaboravljajući na svoju individualnost. Većina nas je spremnija da uloži u svoju djecu, naše bližnje, često zapostavljajući sebe, a to sve proizilazi iz neznanja o važnosti upravo nas samih. Mnogo je važno postaviti sebe na prvo mjesto, a zatim sve ostalo. Od značaja je odvojiti dio vremena i steći rutinu posvećivanja samom sebi, što je od krucijalnog značaja u našim životima.

Moj najveći uspjeh u životu je sin Žarko. Sedamnaest godina se bavim atletikom. Učesnica sam dvostrukih Olimpiskih igara u ,”Londonu -2012″ i “Rio 2016”. Kroz atletiku sam upoznala mogo zvučnih sportskih imena i proživjela mnogo uspjeha i padova. U teškim trenucima sam shvatila koliko čovjek treba da brine o samom sebi i da ne zapostavlja sebe i svoju budućnost jer na kraju se suočava sa posledicama.

INA MARTINOVIĆ

Da bi se dobrovoljno i slobodno priznala i uvažila tuđa vrijednost, neophodno je imati vlastitu, rekao je Semjuel Beket. Međutim, da bi stigli do vlastite vrijednosti neophodan je kontinuirani rad na sebi koji je ujedno najveća životna investicija. Cjelovitost. Individuacija. Sazrijevanje. Čitati. Istraživati. Otkrivati. Nije li to, između ostalog, svrha  duhovnog putovanja. Od čega prvo početi?

Početak je često neosjetan. Nekad nismo ni svjesni da li smo suštinski spremni za proces duhovnog putovanja. Misao je moćno sredstvo. Iskrenost, samokritika i otvorenost ka sebi pokreće inicijalnu namjeru ka “vajanju” sopstvenog bića i duha. 

Stalni samorazvoj, opipavanje sebe čini nas interesantnijima, kako sebi tako i okolini. Moramo da se uputimo na sebe same, ka otkrivanju onoga što nosimo u sebi. Da spoznamo koliko su realne naše želje ka ostvarivanju lične misije koja se ogleda u pozivu, poslu, zanimanju.

 Objektivnost, samokritičnost, samoanaliza sopstvenih emocija i emocija drugih podjednako je važna na tom koračanju ka našoj suštini. Možemo li same/i na tom putu do transformacije ?

Čovjek je sazdan od emocije. Moramo sebi dopustiti da osjećamo, bez straha i prekora. Bez obzira na realnost. Pokrenuti namjeru i definisati na koji način do emocionalne čistoće. Ključ je u prihvatanju stvari onakvim kakve jesu, jer nam je sve dato za naše najveće dobro. Hodajući životom nailazimo na razne kamene spoticanja, ali uprkos tome vrijedi da nastavimo jer su to putevi koji nam nude informacije koje će nam pomoći da osjećamo zdrave emocije i čuvamo sebe.

“Omiljena stvar u mome životu ne košta ništa u novcu. Stvarno je jasno da je najvredniji resurs koji svako od nas posjeduje u stvari vrijeme” (Stiv Džobs). U skladu s tim, za kraj mini intervjua, možemo li konstatovati da koliko smo sebi važne/i saznamo kada odgovorimo koliko smo spremne/i da uložimo u sebe ?

Svjesno ili ne, mi ulazemo u sebe. Za sebe i protiv sebe. Imam sreću da se bavim umjetnošću, pa kroz veliku posvećenost tome što radim nekada izgleda da jednostavno plivam kroz stvaranje. Međutim, radim veliki posao kako u fizičkom tako i u kreativnom smislu. Iako mi nekad ne izgleda tako, kroz proces stvaranja mnogo ulažem u sebe.

 

Podijeli

O Autoru

Milanka Ćorović

Novinarka, kolumnistkinja, portparolka udruženja preduzetnica Crne Gore i urednica portala Preduzetnica.me, rođena Podgoričanka, bira teme i piše članke koji nas podsjećaju da su "istinske vrijednosti isključivo one koje odgovorno i marljivo gajimo u sebi“ i da je kontinuirani rad "najveća životna investicija“. Vječita zaljubljenica u prirodu, pisanu, a i datu riječ.

Ostavite Komentar

*Ukoliko ste pravilno upisali komentar dobićete potvrdu da je isti primljen za administriranje. Portal Preduzetnica.me zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Portala Preduzetnica.me.