Koliko puta nam se desilo da odustanemo od neke aktivnosti ili cilja zbog straha da ćemo pogriješiti? Koliko smo puta zamišljali neke katastrofične ishode koji mogu da se dese ako pogriješimo? Jesmo li omalovažavali sebe zbog grešaka, preuveličavali njihov značaj, krivili sebe da to nije smjelo da se desi? Kako da formiramo zdrav odnos prema sopstvenoj pogrešivosti i čak i da je koristimo za uspjeh?

Odgovore na ova pitanja u daljem tekstu daje psihološkinja Adriana Pejaković.

Adriana Pejaković Foto: Privatna arhiva

Većina nas ima izrazito negativan odnos prema sopstvenim grešakama u radu i životu. Takav odnos može uticati na naš performans, inicijativu, kreativnost… Ukoliko smo perfekcionisti to često znači da, za nas, greške nisu dozvoljene. Kada razgovarate sa ljudima često primijećujete da se ponose svojim perfekcionizmom “ne volim greške”, “samo najbolje je dovoljno dobro”, “neuspjeh nije opcija”…

Ljudi se ponose perfekcionizmom iako znaju da je nezdrav, čak ga i ističu ili što bi rekli psiholozi stavljaju u svoj izlog ličnosti – tamo gdje svi mogu da je vide. Ipak, rečenica “ja sam perfekcionista” – znači ne tolerišem greške što nije ni zdrav ni konstruktivan odnos prema sebi i sopstvenoj dobrobiti.

Zamislimo đaka u osnovnoj školi koji je dobio ocjenu tri. Nije nešto, zar ne? Trojka. Moglo je to mnogo bolje. Petica, da bude odlično. Ili čak maksimalno, jedna petica sa zvjezdicom! Opet trojka znači dobar. Ovo može biti problematično objasniti roditeljima koji žele samo najbolji uspjeh za svoje dijete. “Pa kako to mislite, trojka je dobra? Je l’ treba da ga navikavam na neuspjeh?”, “Ona djevojčica iz razreda je dobila peticu sa zvjezdicom?”.

Predlažem nekoliko savjeta za uspostavljanje prijateljskog odnosa prema sopstvenoj pogrešivosti:

Razdvajanje bića od ponašanja

Kada u nečemo pogriješimo obično sebi upućujemo samokritike i to ne baš lijepe. “Glup sam, nesposoban sam, šta će šef da kaže?”, “Kako je ovo moglo da mi se desi?”. Ukoliko sebi upućujemo ovakve samokritike osjećaćemo se loše, nesposobno, blokirano da bila šta preduzmemo. Kritika na biće, na ličnost je isto što i lijepljenje sebi etikete, a kada imamo etiketu, tu ne možemo ništa. Ako sam nesposoban, kako ću uopšte postati sposoban?
Umjesto toga korisno je sebi reći: “Sposobna sam, pametna i dobra osoba koja je u ovoj situaciji pogriješila”.

Međutim, klijenti znaju da pitaju: “Šta ako sam stvarno nesposoban?, “Kako sebi da kažem sposoban sam ako možda nisam?”. Na to bivaju upitani: “Jeste li uvjek donosili samo loše odluke u život i radu?” , na šta odgovore “Pa..ne”. Na pitanje: “Jeste li nekada donijeli dobre odluke?“, odgovore potvrdno. Postavlja im se pitanje: “Kako onda sebe odmah procjenjujete kao nesposobnog, a niste uzeli u obzir sve dobre odluke?”.

Dakle, važno je razdvojiti svoje biće od ponašanja. Pravljenje grešaka je stvar našeg ponašanja, a sva se ponašanja daju uvježbavati. Naše biće i ličnost je često onaj dio nas koji surovo progonimo. Obratite pažnju na to koliko sebe kritikujete i to neadekvatno, a koliko sebe pohvaljujete. I za šta?

Mi smo kao osobe, kao bića vrijedna i važna. Naša ponašanja mogu biti dobra i loša.I u tom smislu, naša ponašanja su ta koji možemo mijenjati i modifikovati. Nije isto kada kažemo da smo glupa osoba ili pametna osoba koja se nekad glupo ponaša. Primijetite sasvim drugačiji doživljaj koji ove izjave izazivaju u vama. Mi smo vrijedna bića koja imaju pravo na cijeli dijapazon ponašanja od kojih mnoga mogu nekad i (a nekad i moraju) biti pogrešiva.U tom smislu je važno da dosledno vježbamo razdvajanje biće od ponašanja.

2. Shvatanje funkcije grešaka

Kada učimo ili uvježbavamo neku novu oblast, naravno da ćemo imati više grešaka. S protokom vremena i povećanjem iskustva, greške će se smanjivati, a stručnost će rasti. Čak i tada one su moguće usljed raznoraznih faktora, susreta sa novim situacijama, umora, nepažnje…
Kada napravimo grešku dobro je da sebi čestitamo što smo je uočili i da onda uvidimo zašto je nastala i šta nam je to potrebno da bismo je ispravili.

Funkcija greške jeste da nas nauči nešto onama. I to ne ono strašno, da smo beznadežan slučaj već da nas uputi šta nam je potrebno dalje. Nova sposobnost, učenje, odmor, bolji odnos prema sebi…

3. Katastrofa i žongler sa lopticom

Svi uglavnom imamo katastrofične fantazije o tome šta će se desiti kada pogriješimo. Možemo zamišljati kreativna rešenja: dobićemo otkaz, svi će nas ismijavati, misliće da smo glupi, pokazaćemo neznanje…Ipak, jedna se psihoterapijska tehnika zove paradoksalna intencija. A to znači da je dobro da se neprijatnim situcijama izložimo i rizikujemo. Ovo je važno zbog toga da kada uživo prođemo kroz neku neprijatnu situaciju onda shvatimo da se ništa toliko strašno neće desiti kao u našim mislima. Da, pogriješićemo možda. I? Nikakva se katastrofa neće desiti, posebno ne onakva kakvu mi zamišljamo.

Paradoksalna intencija se sastoji ne samo iz toga da se neprijatnoj situaciji izložimo već i da namjerno radimo ono čega se plašimo. Zbunićemo se pred publikom? Imaćemo zadatak da se zbunimo bar dva puta. Plašimo se crvenjenja u društvu? Zadatak će biti da se crvenimo što možemo više i da uložimo dosta truda u to. Bojimo se da predložimo na sastanku neka rešenja da ne ispadnemo glupi? Moramo da predložimo bar tri. I jedno da je baš glupo zaista. Poenta je da uvidimo da je to sve baš ljudski, da i drugi ljudi griješe i da se ništa strašno neće desiti.

Žongler sa mnogo loptica u cirkusu sigurno da impresionira svojim umujećem. Potrebno je mnogo iskustva i vježbe da se izvede tako komplikovana tačka kao žongliranje sa velikim brojem loptica. Ipak žongler je najsimpatičniji publici u onom trenutku kada pogriješi i ispadne mu loptica. Zažto? Iz razloga jer shvatimo da je i on samo čovjek.

Kada drugi ljudi vide da smo u nečemu pogriješili obično žele da nas podrže jer je to tako ljudski i i njih podsjeća na sopstvenu ljudskost i pogrešivost.
I na kraju, osim priznavanja i otkrivanja važnosti sopstvenog bića, razdvajanja bića od ponašanja, shvatanja funkcije grešaka i otkrivanja i provjeravanja u praksi svojih katastrofičnih fantazija važno je da znamo da, u osnovi, greška služi da se zapitamo kako da sledeći put postupimo u ovoj situaciji i da budemo zahvalni na novom znanju koje smo dobili jer zahvaljujući grešci sledeći put možemo postupiti drugačije.

Greška nudi izbor koji ranije nismo vidjeli. Što je naša sposobnost da sopstvene greške uvidimo, priznamo i popravimo veća to ćemo biti uspješniji u životu i radu. Smatrajmo ih važnim učiteljima.

Podijeli

O Autoru

Milanka Ćorović

Novinarka, kolumnistkinja, portparolka udruženja preduzetnica Crne Gore i urednica portala Preduzetnica.me, rođena Podgoričanka, bira teme i piše članke koji nas podsjećaju da su "istinske vrijednosti isključivo one koje odgovorno i marljivo gajimo u sebi“ i da je kontinuirani rad "najveća životna investicija“. Vječita zaljubljenica u prirodu, pisanu, a i datu riječ.

Ostavite Komentar

*pročitajte pravila komentarisanja