Piše: Veselinka Vesna Vuković, geštalt psihoterapeutkinja

Pandemija…širi se sa kontinenta na kontinent…mnogo umrlih…virus je stigao i kod nas…STRAH!!!

Veselinka Vesna Vuković

Pomno pratimo TV, društvene mreže na kojima svako ima neku tamo tetku, strinu, pouzdanog čovjeka iz Ministarstva, kumovog druga iz zdravstva, prijatelja od prijatelja, poznanika iz inostranstva, svi sve znaju pouzdano, a mi razvijamo PANIKU!!!

Istina postoje i oni drugi koji misle; ”Baš me briga, ne može se to meni desiti”.

Nijedna od ovih opcija nije dobra ni po naše fizičko, ni po mentalno zdravlje.

Kako će ko reagovati zavisi od više faktora: uzrasta (godina života), obrazovanja, prethodnih iskustava, temperamenta, zdravstvenog statusa, nekih tragičnih iskustava u bliskoj prošlosti, da li osoba živi u porodici, ima li djecu, da li živi sama u stranoj državi, da li je u partnerstvu…i tako dalje..

Za sve nas normalno je da osjetimo strah za bliske porodicu, sebe, bliske prijatelje, jer neprijatelj je nevidljiv. Sami i uz mnoštvo dezinformacija koje se šire preko društvenih mreža citiraću jednu moju klijentkinju : “Osjećam se kao zaglavljena u liftu”. I to jeste dobro poređenje. Ono što je istina iz zaglavljenog lifta neko nas oslobodi!

Šta bi to bilo u ovom slučaju koji moramo priznati imamo po prvi put u iskustvu.

 Slušati informacije i preporuke Instituta za javno zdravlje i slijediti njihova uputstva. Udaljiti se od društvenih mreža najviše što možemo. Kontaktirati svoj ego (uključiti kogniciju), svoje tijelo, pogledati oko sebe u svoje bližnje i tako pronaći mir u sebi. Jedino sa mirom u sebi možemo pružiti podršku svojoj djeci, roditeljima, partneru/ki, starim i nemoćnim, klijentima i svima koji su u stanju potrebe.

Ono što vjerujem svima nama nedostaje je sloboda kretanja, koju kao i sve nijesmo cijenili dok smo je imali. Međutim imamo slobodu kontakta telefonom, viberom, skype-om. Ovo je prilika da se mladi roditelji kroz kreativnu igru bolje povežu sa svojom malom djecom (pa ih kroz igru i uče higijeni), da se sjete nekih zaboravljenih igrica iz svog djetinjstva, dječjih knjiga koje su njima roditelji čitali i daju im priliku da i oni sami se zabave. Mala djeca se lako kreativno adaptiraju.

Za stariju djecu već je Ministarstvo prosvjete u saradnji sa školama organizovalo praćenje nastave preko TV-a i e-portala. Postoje i linkovi za praćenje dječjih predstava, kurseva stranih jezika…online. Roditeljska uloga je da bude tu za svoje dijete/cu, njihove potrebe kontroliše sadržaje (društvene mreže), ne opterećuje ih “strašnim smrtonosnim virusom”, osim u onoj mjeri u kojoj to oni mogu obraditi, da obrate pažnju na higijenu pokazujući im ličnim primjerom. Dopustiti da kontaktiraju sa drugarima putem telefona, vibera, msn…

I za adolescente nastava se nastavlja, međutim izazov roditelja je ovdje veći, a to je da imaju razumijevanja za njihove godine (duple poruke koje im se šalju,  po potrebi su djeca, a po potrebi odrasli), za njihov bunt, nezadovoljstvo, kreativnost. Neka se sjete sebe u tim godinama i svojih roditelja. Njihov zadatak je inače, a sada posebno da rastu i razvijaju se sa njima, sa jednom jasnom granicom koja ne ugrožava, već štiti njihovo zdravlje.

Stari i nemoćni, ljudi sa hroničnim bolestima svakako se osjećaju još nemoćnije, posebno ako je nekima od njih dio terapije šetnja. Tu su brojevi izabranih ljekara, pomoć volontera, pozovite ih, vama malo, a njima mnogo. Kada odemo u prodavnicu ili apoteku, nije problem kupiti i njima i dodati im na vrata (poštujući socijalnu distancu).

Vjerujem da svi poznajemo osobe kojima treba kontakt, podrška, nekoga ko se osjeća “kao zaglavljen u liftu ” . Pozovimo ga,  Pozovimo rođake,  prijatelje koje nijesmo odavno čuli, značiće i njima i nama.

Ako nam je ograničena sloboda kretanja i to u našem interesu, interesu cijele Crne Gore i planete Zemlje, niko nam nije oduzeo slobodu izbora kako ćemo provesti svoje vrijeme u kući.

Družite se sa djecom, kontaktirajte širu porodicu i prijatelje, čitajte knjige ostavljene za dane (kada bude vremena), gledajte filmove, obilazite virtuelno muzeje, vježbajte u stanu, naučite neku novu vještinu, možda se iznenadite.  Svakako saznaćete nešto novo o sebi, kroz teškoće se razvijamo.

Nemojmo zaboraviti i one koji moraju da rade, zdravstvene radnike, farmaceute, radnice/ke u prodavnicama hrane, policiju, vojsku, radnike komunalne službe…taj aplauz u 20h je priznanje za rizik.

A mi ostanimo u ovdje i sada, nađimo mir u sebi da ne bi svojom panikom preplavili druge, loša iskustva su ostala u onda i ondje.

LIFT UVIJEK NEKO ODGLAVI.

                                                                                                              

Podijeli

O Autoru

Milanka Ćorović

Novinarka, kolumnistkinja, portparolka udruženja preduzetnica Crne Gore i urednica portala Preduzetnica.me, rođena Podgoričanka, bira teme i piše članke koji nas podsjećaju da su "istinske vrijednosti isključivo one koje odgovorno i marljivo gajimo u sebi“ i da je kontinuirani rad "najveća životna investicija“. Vječita zaljubljenica u prirodu, pisanu, a i datu riječ.

Ostavite Komentar

*Ukoliko ste pravilno upisali komentar dobićete potvrdu da je isti primljen za administriranje. Portal Preduzetnica.me zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Portala Preduzetnica.me.