Ljudi u okruženju  žele da vide i čuju samo jedno – da li ste postigli uspjeh, savladali barijere i poteškoće  sa kojima se možete sresti u životu. Takvi ljudi ne opravdavaju alibije, prepreke i poteškoće na koje se može naići. Rečenice koje slijede ne cirkulišu njihovim mozgovima i nepojmljive su im:” Kad bih imao hrabrosti da sagledam sebe onakvog kakav zaista jesam, otkrio bih šta sa mnom nije u redu i ispravio bih to. Onda bih možda imao priliku da izvučem korist iz sopstvenih grešaka i naučm nešto iz iskustva drugih. Ja znam da sa mnom nešto nije u redu, jer bih inače sada bio tamo gdje sam mogao da budem, da sam proveo više vremena analizirajući svoje slabosti, a manje stvarajući alibije da ih prikrijem.” Zato treba težiti i raditi na tome da ih otklonimo, ako ih koji slučajem posjedujemo. Dok čitamo o prorocima, filozofima, ljudima nadrirodnih sposobnosti i religijskim liderima iz prošlosti, nameće nam se  neizbježan zaključak da je istrajnost glavni izvor njihove ispunjenosti i ostvarenosti.

Uzećemo za primjer životnu priču Muhameda punim imenom: Abu al-Qasim Muhammad Ibn Abd Allāh al-Hashimi al-Qurashi) posljednjeg velikog proroka, koja je jako fascinantna, neobična, uzbudljiva i čudna. Analizirajte njegov život, uporedite ga sa ljudima koji su ostvarili veliki uspjeh i uočićete da svi oni imaju jednu istaknutu zajedničku osobinu istrajnost!

 Muhamed je bio prorok, ali nikada nije učinio nijedno čudo. Ništa neobično od drugih ondašnjih ljudi. On je bio mistik, nije imao formalnog obrazovanja, a počeo je svoju misiju tek kada mu je bilo četrdeset. Kada je obznanio da je on Božiji glasnik, koji donosi vijesti o istinskoj religiji, njega su ismijali i proglasili ludim. Djeca su ga saplitala, a žene gađale blatom. Prognan je iz svog rodnog grada Meke, a njegovim pristalicama oduzeta je sva ovozemaljska imovina i poslati su u pustinju za njim. Posle deset godina propovijedanja on nije imao ništa izuzev progonstva, patnje, bola, bijede i ismijavanja. Ali, prije nego što je prošlo narednih deset godina, on je neograničeni vladar čitave Arabije, gospodar Meke i vođa nove svjetske religije koja će dosegnuti do Dunava i Pirineja prije nego iscrpi pokretačku silu koju joj je on dao. Ta pokretačka sila bila je trostruka: moć riječi, djelotvornost molitve i čovjekovo srodstvo sa Bogom.

Njegova karijera se nije uklapala ni u kakve obrasce. Muhamed je rođen među osiromašenim članovima jedne od vodećih porodica Meke. Budući da je Meka, raskrsnica svijeta, dom magičnog kamena zvanog Kaba, veliki grad trgovine i centar trgovačkih puteva bila nehigijenska, njenu djecu slali su u pustinju da ih odgajaju beduini. Muhamed je tako odhranjen, crpeći snagu i zdravlje iz mlijeka nomadskih, nesebičnih pomajki. Što mu je kroz dalji život u mnogome pomoglo, bio je izuzetno vitalan čovjek. On je čuvao ovce i uskoro ga je unajmila jedna bogata udovica da bude vođa njenih karavana. Putovao je po svim krajevima Istočnog svijeta, razgovarao sa brojnim ljudima različitih uvjerenja i primijetio je nazadovanje hrišćanstva i sukobljenih sekti. Kada mu je bilo dvadeset osam, udovica po imenu Kadija udala se za njega. Njen otac bio bi sigurno protiv takvog braka, te ga je ona opila i pridržavala dok je davao svoj roditeljski blagoslov. Tokom sledećih dvanaest godina Muhamed  je živio kao bogat, poštovan i veoma mudar trgovac. A onda se odao lutanju po pustinji, iz koje se jednog dana vratio sa prvim stihom iz Kur’ana i rekao Kadiji da se arhanđel ukazao pred njim i kazao mu da je određen da bude Božiji glasnik.

Kur’an, objelodanjena Božija riječ, u Muhamedovom  životu bio je skoro ravan čudu. On nije bio pjesnik, nije imao dara za riječii. Pa ipak, stihovi Kur’ana, onako kako ih je on primio i recitovao vjernicima, bili su bolji od bilo kojih drugih stihova koje su profesionalni plemenski pjesnici bili u stanju da napišu. To je za Arape bilo pravo čudo. Za njih je dar za riječi bio najveći dar, pjesnik je bio svemoćan. Pored toga, Kur’an je govorio da su svi ljudi jednaki pred Bogom i da svijet treba da bude demokratska država – islam. Ova politička jeres, kao i Muhamedova želja da uništi svih 360 idola u dvorištu Kabe, odvele su ga u progonstvo. Ti idoli dovodili su pustinjska plemena u Meku, a to je podrazumijevalo trgovinu. I tako su se trgovci Meke, tadašnji kapitalisti, kojima je i sam pripadao, okomili na Muhameda a.s. On se zatim povukao u pustinju i zahtijevao vrhovnu vlast nad svijetom.

Uspon islama je započeo. Iz pustinje je došao plamen koji se nije mogao ugasiti – demokratska armija koja se borila kao jedna cjelina i bila spremna da umre ne trepnuvši. Muhamed je pozvao Jevreje i hrišćane da mu se pridruže jer on nije stvarao novu religiju. On je pozivao sve one koji vjeruju u jednog Boga da se udruže u jednu vjeru. Da su Jevreji i hrišćani prihvatili njegov poziv, islam bi osvojio čitav svijet. Oni ga nisu prihvatili. Oni čak nisu htjeli da prihvate Muhamedovu novinu u ratovanju. Kada je Muhamedova armija ušla u Jerusalim, nijedna osoba nije bila ubijena zbog svoje vjere. Kada su krstaši ušli u isti taj grad, nekoliko vjekova kasnije, nije pošteđen nijedan Musliman bilo muškarac, žena ili dijete. Međutim, hrišćani su prihvatili jednu muslimansku ideju – mjesto učenja, univerzitet.

Ovo potvrđuje da jaka ideja protkana istrajnošću može da ujedini različite narode, i da je kompromis postojao i postoji…

Ukoliko ste snažno zainteresovani da proučite tu neobičnu moć koja daje snagu istrajnosti, istinski vam preporučujem da pročitate “Biografija o Muhamedu”, autora Esad Bej-a. A za ovaj put, nadam se da ćete se zadovoljiti sa ovim kraćim prikazom… Bajram Šerif Mubarek Olsun!

Podijeli

O Autoru

Edita Dautović

Edita Dautović je vlasnica Agencije za nekretnine „Millennium” u Podgorici i predsjednica Udruženja preduzetnica Crne Gore. Jedna je od osnivačica Balkanskog udruženja žena u zanatima, od 2014. godine i predsjednica iste, promoterka je socijalnog preduzeća i ambasadorka ženskog preduzetništva Crne Gore u inostranstvu.

Ostavite Komentar

*pročitajte pravila komentarisanja