Ponekad mudrost dolazi s godinama, nekada sa iskustvom, a desi se da uopšte ne dođe. Kako god bilo, s godinama počnemo da više razumijemo, osjećamo i shvatamo kako život funkcioniše. Svakako vrijedi slušati starije ljude jer su oni puni životne mudrosti. 
Evo kako je jedna sedamtesetogodišnjakinja vidi svoj život.
“Sa dvadest sam bila željna ljubavi.
Sa četrdeset sam postala donator, od koga su muž i djeca primali ljubavi koliko god im je trebalo.
Sa šezdeset sam bila već iscrpljena i više mi nije bilo do ljubavi.

A sada sam, sa sedamdeset, uzela psa iz azila – mladog mješanca, napuštenog od svih – i prvi put saznala kako je to kad te vole samo zato što postojiš. Čak su me i roditelji voljeli što sam bila poslušna, a ne onakvu kakva sam zaista bila.

Bela me takne vlažnom njuškom, zagleda mi se u oči, i za nju sam najljepša i najpametnija na svijetu. Čeka me kako me nije čekao nijedan muškarac za koga sam bila spremna na sve.

Znate, i ja sam se nekada smijajala usamljenim ženama sa četrdeset mačaka, a sada shvatam kako treba da se smijemo sebi, jer zaostajemo za životinjama u davanju ljubavi. Treba se nad tim zamisliti…”

Podijeli

O Autoru

Marina Radonjić

Marina Radonjić je 42-godišnji akademik turizma iz Podgorice. Posjeduje 20 godina radnog iskustava iz oblasti turizma, prodaje i konsaltiga u radu sa nekretninama, marketing-a i event management-a. Trenutno radi kao copywriter za lokalne i inostrane platforme. Veliki je ljubitelj, planinarenja, putovanja i pilatesa.

Ostavite Komentar

*pročitajte pravila komentarisanja