Imam dva sina, odgovara Crnogorac kada ga pitaju koliko ima đece, a ima šestoro. Četiri čore ne pominje. Još strašnije zvuči kada žena kaže “jedine majčine oči” za sina iako joj je bog darovao i šćeri. Dobiti sina – pritajena želja i obaveza prema bratstvu i plemenu pratila je Crnogorce kao usud. Istorija je ostavila opasan trag.

Stanislava, Stana, Stanimirka … imena sa zadatkom i velikom obavezom. Tek što su se rodile, a nose teret da prekinu niz i budu posljednja kćerka u porodici. Moraju da dozovu još nerođenog brata kad već same nijesu mogle da to postanu.

Kako li su se samo drznule da budu ono što im je priroda odredila. A ne, ne može to tako, ubiće je i prije nego li se rodi i sve tako dok se ne opameti i shvati da na ovaj svijet mora doći kao “dika i ponos kuće”.

Da se otac podiči sinom jer s njima to ne može – ne mogu biti puškonoše, niti megdadžije, ni nasljeđivati barjaktarstvo, plemensko starješinstvo, a tek što ne mogu produžiti prezime… Kako se samo puca iz puške kada se rodi junak, a za žensko se nije znalo ni da je rođeno. Roditi muško, sina nasljednika, diku babinu i đedinu, ponos tetkin i ujakov, život tatin, mamin… Đe se izgubi ono “nek je samo živo i zdravo?!”.

U kakvom svijetu živimo postalo mi je jasno kada mi je trudna drugarica rekla: “Srećna sam što nosim dječaka, neću biti pod pritiskom da odmah rađam drugo. Da nosim curicu već u porođajnoj sali bih morala da listam recepte po kojem se pravi muško dijete, shvataš?”. Šta shvatam? Recept?! Pa kad pravim ručak ne guglam recept, ali ovo sam, nakon naše male polemike, prosto morala da potražim u nevjerici da tako nešto zaista i postoji.

Otvaram, a naslovi se samo nižu: “Kako da dobijete dijete željenog pola”(čitaj muško), “Kako napraviti sina”, “Tempirajte pol djeteta” i to sve sa hrpom komentara i razmjene iskustava, a riječi podrške pljušte na sve strane – samo istraj, uz tebe smo, budi uporna, ne odustaj olako… Spominju se razne biljke, minerali, preporuke kako treba hodati, a onda ide drugo poglavlje “Babske priče” – ako je trudnici “uzak” stomak rodiće sina, ako je muško, ranije će se poroditi, ako trudnici ne smeta da jede jagnjetinu – dobiće dječaka…

Tako stignem i do priča da u staroj Crnoj Gori kada nevjesta dođe u dom, a potom zanese, babe gledaju pa vele: “Valja ovo, široka je u krsta i zori se dok ide – nosi žensko, đavoli je pozobali ili “zašiljio joj se stomak, a ukriva se dok prolazi – muško je da nas bog obraduje”. Uglavnom, to su čitave jednačine i složeni matematički zadaci.

Osjećala sam se kao da sam upala na sajt neke ozloglašene sekte koja te prosto “guta” i igra po jako opasnim pravilima. Kliknula sam znak spasenja Iks u gornjem desnom uglu i pobjegla od te virtuelne zajednice, ali me onda sačekala ova naša.

U jednom od onih “nikad kraja” redovima za plaćanje računa, da vrijeme brže prođe, započnem razgovor s jednom gospođom. Priča ima sina, i kao svaka ponosna majka, počne o njegovim uspjesima u sportu, na fakultetu i karakternim osobinama. Zaista je lijepo gledati ženu koja sa iskrom u očima govori o tome kako je njen mezimac na dobrom putu da postane kvalitetna osoba. Uz duboki uzdah kaže: “samo njega imamo, on nam je sve”.

Nakon nepunih 15 dana, sretnem istu gospođu sa jednom jako lijepom mladom ženom. Javimo se, malo popričamo i kaže ovo mi je šćer. Šćer?! Kako sam samo bila zatečena, gledala sam je kao neko mitsko biće jer mi je kroz glavu prošla ,”samo njega imamo”. Zbunjeno sam rekla, ali Vi imate samo sina! Moja polu konstatacija, polu pitanje kod nje je izazvalo samo “šta sam to pogrešno rekla?”.

Vraćam film i preispitujem se da li su me roditelji oslovljavali sa sine i zaista ne mogu da se sjetim toga momenta. Doduše, dešavalo se da im se, u nekoj brzini, omakne ime jedne od nas tri i nazovu nas imenom one druge. Zahvalna sam im što su mi dozvolili da volim to što jesam djevojčica – djevojka – žena, što su mi se obraćali u skladu sa onim što ja zapravo i jesam ONA.

Kada se obratimo ženskom djetetu sa Sine, iako to zasigurno nije namjerna, zvuči kao da se omalovažava njen pol. Dakle, i Sine i Ščeri samo po sebi predivno zvuče isključivo kad su upućeni na pravu adresu!

Podijeli

O Autoru

Milanka Ćorović

Novinarka, kolumnistkinja, portparolka udruženja preduzetnica Crne Gore i urednica portala Preduzetnica.me, rođena Podgoričanka, bira teme i piše članke koji nas podsjećaju da su "istinske vrijednosti isključivo one koje odgovorno i marljivo gajimo u sebi“ i da je kontinuirani rad "najveća životna investicija“. Vječita zaljubljenica u prirodu, pisanu, a i datu riječ.

Ostavite Komentar

*Ukoliko ste pravilno upisali komentar dobićete potvrdu da je isti primljen za administriranje. Portal Preduzetnica.me zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Portala Preduzetnica.me.