Mali pingvin zvani Peni se bijaše izlegao u malom gnijezdu u snijegu. Prvih nekoliko nedelja njegovog života, čitav njegov pogled na svijet činilo je to malo prohladno gnijezdo – zvano dom.

Potom je, jednog dana, majka rekla: “Vrijeme je da kreneš, Peni!”

“Gde to, mama?”

“Vrijeme je da se otpustiš na pučinu i da uloviš neku ribu“ rekla je majka smiješeći se.

“Ali, plašim se ja, mama. Čuo sam da tamo žive veoma opasne životinje. Tamo žive morski lavovi, foke i ajkule i svi jedva čekaju da me pojedu. A šta ako ne ulovim ribu? – Meni je i ovdje dobro, toplo, sigurno, ništa mi ne fali. Zašto ne bi bio ovdje i dalje?”

“Pa ti si pingvin, Peni moj. Ne možeš cio život da se kriješ. Rođeni smo da plivamo, lovimo, živimo. Možda jeste rizično živjeti takvim životom, ali to smo mi, Peni, to je naš život.”

Razmišljao je nekoliko minuta potom je nerado izašao. Oči mu zasijaše sa prvim susretom sa svjetlošću. Protegao je krila. Potom je zaplivalo. Osjetio se vrijednim!

Predomišljanje malog pingvina je slično našem.

Najlakše je ništa ne raditi. Svi mi možemo živjeti život pod staklenim zvonom. Svi smo svjesni da možemo više, ali to nije baš tako jednostavno.

“Šta ako nešto pođe naopako. Šta ako ne uspijem“ Šta ako nisam vičan tome?”

Sve mi je ovo poznato, ali znaj sledeće. Šta bi bilo kad bi jednog dana shvatio da si život protraćio u kući, ne radeći ništa, ne čineći ništa… pasivno, i spontano životariti?”

Mali pingvin donese pravu odluku. A ti?

 

Podijeli

O Autoru

Marina Radonjić

Marina Radonjić je 42-godišnji akademik turizma iz Podgorice. Posjeduje 20 godina radnog iskustava iz oblasti turizma, prodaje i konsaltiga u radu sa nekretninama, marketing-a i event management-a. Trenutno radi kao copywriter za lokalne i inostrane platforme. Veliki je ljubitelj, planinarenja, putovanja i pilatesa.

Ostavite Komentar

*pročitajte pravila komentarisanja