Bogatstvo čovjeka se ne ogleda u stvarima koje ima, već u stvarima bez kojih može“.

Narodna poslovica.

Vidim, poslednjih dana, ljudi prodaju brašno putem interneta. Pokušavaju da „olakšaju“ podrume, i sva ona mjesta koja su popunili ogromnim količinama zaliha. Takođe, pokušavaju da „povrate“ novac koji su potrošili.

Nekada su se prasad na pijacama prodavala u džakovima, čime je beskrupuloznim prodavcima ostavljena mogućnost da umesto praseta u džak stave mačku. Sumnjičavi kupci bi prije kupovine provjerili sadržaj džaka, a oni naivni bi kući otišli sa mačkom u džaku.

Od tada, u narodu je zaživio izraz kupiti ili prodavati mačku u džaku, kojim se izražava neki nesiguran, neizvjestan posao“.

Hm, džak, nizvjestan posao, sumnjičavi, naivni…Ovo narodno vjerovanje mi, nekako, zaista zvuči poznato.

Gurali su se ljudi za to brašno jedni preko drugih, stajali u redovima satima, kupovali svake nedjelje po džak, dva, čak se osjećali i ponosnim ako bi uspjeli da dobave više od komšije ili rođaka, sa kojima se konverzacija svodila uglavnom na priče o tim istim džakovima. Strah od zaraze virusom prevazilazio je strah od gladi, ali ne od realne, stvarne gladi, već one pohlepne, komercijalizovane, psihološke gladi. Gladi koja je davno, izgleda,  pojela sve ljudsko u ljudima, i ostavila im samo želju da imaju, posjeduju, pune frižidere, špajze i kredence. Da time, valjda, kompenzuju ogromnu prazninu koja se napravila na onom mjestu gdje treba da bude duša. Da nikako ne razumiju da bi i povremeno gladovanje prije nadomjestilo tu prazninu, nego ovakvo sumanuto ponašanje.

Sada je, izgleda, došao momenat kada su se džakovi odvezali, a iz njih izašle mačke koje svojim lukavim mijaukanjem poručuju da ste, naivci, bacili gomilu novca na bespotrebne zalihe, da će se teško utrošiti u planiranom vremenu, i da će, ako se uskoro ne nađu kupci za njih, sve propasti. Ili da se na silu konzumiraju, pa da se i zalihe toalet papira što prije potroše.

Izgleda da se sigurnost i izvjesnost ovog posla, ipak pokazala, zar ne? Jasno kao dan, strah je, po ko zna koji put, „namagarčio“ čovjeka. Ono što je najgore u svemu i što mi se čini kao izvjesna situacija, je da bi većina, ponovo, uradila isto.

Da nije smiješno, bilo bi žalosno. Ili ipak, obrnuto….

 

Podijeli

O Autoru

Selma Hurić

Selma Hurić rođena 1984. godine u Prijepolju. Po vokaciji profesorica, po opredeljenju feministkinja, iz ljubavi kolumnistkinja. Borbu za ljudska prava smatra dužnošću, odgovornost prema prirodi i društvu imperativom postojanja. Vječito zaljubljena u prirodu, planinarenje i čitanje. Vjeruje da je mašta nadahnuće života.

Ostavite Komentar

*Ukoliko ste pravilno upisali komentar dobićete potvrdu da je isti primljen za administriranje. Portal Preduzetnica.me zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Portala Preduzetnica.me.