U osnovi kompromisa nalazi se spremnost na odricanje dviju strana, koje učestvuju u nekom dogovoru, u pogledu na neku od suprotnih želja ili interesa.

Teorijski, da, ovo suštinski predstavlja kompromis. Međutim, da li je i u praksi uvijek tako? Šta realno kompromis predstavlja za čovjeka, i koliko ga u životu, uopšte, tjera ili sprječava, na preduzimanje pravilnih koraka?

Život navodi čovjeka na izbore, za koje nekada nije siguran ni kako, ni zašto ih čini. Kada se neke stvari dogode same od sebe, onda se stekne osjećaj da se i odluke donose pod uticajem nekih drugih faktora, a ne ličnom inicijativom.

Često se kaže da se kompromisu pribjegava onda kada ne postoji izbor, odnosno, kada je očigledno da neka situacija ne može da se riješi onako kako smo zamislili, te onda pristajemo i na drugačiju soluciju. Prvo što se ovdje dovodi u pitanje, je postojanje, odnosno nepostojanje izbora. Izbor je nešto što u svakoj situaciji postoji, samo je stvar u tome da li na njega pristajemo ili ne, odnosno koliko smo spremni da duboko „uđemo“u njegovo prihvatanje. Dalje, rješenje koje smo zamislili, ne mora nužno biti i najbolje rješenje, te tako ni ono drugo, na koje pristajemo, još manje šanse ima za to. Suštinski, kompromis se prihvata onda kada se odustaje od borbe. Odustaje se tako što se, na prvom mjestu, obezvrijedi njen cilj, a onda se i ona druga, prihvatljiva solucija, prihvati kao jedina relevantna. Na značaju joj se, obično dodatno daje i time što se, odjednom, pojave argumenti koji je takvom i učine.

U razmišljanju o tome, šta je to što čovjeka čini tako „lakomim“ na kompromis, kao razlog mi se učinila vječita želja za dozom sigurnosti, u svakom segmentu ljudskog bivstvovanja. Pored toga, i neki strah od neuspjeha, te onda, uslijed prepoznavanja te mogućnosti, svjesna odluka da se pribjegne drugom rješenju. U daljem, kontekstu, naravno, i težnja da se u društvu u kojem smo, konstantno prikazujemo kao uspješni i nepogrešivi, te time i bilo kakvo riješenje dolazi u obzir, u poređenju sa varijantom gubitka.

U basni, lisica je svoj nesupjeh u namjeri da dohvati grožđe, objasnila time da je „kiselo i da od njega trnu zubi“. Gozbu, koju je prije toga zamišljala u glavi, zamjenila je idejom da smisli nešto drugo, što će izbrisati njenu sramotu, jer od pasa nije uspjela da se merdevinama popne do grožđa i ubere ga, i tako ostvari svoj prvobitni cilj. U njenom slučaju, kompromis je bio dogovor sa samom sobom da učini nešto, kako njen neuspjeh ne bi izgledao kao to što jeste, nego kao njena sopstvena odluka.

Koji je vaš izgovor? Da li se stvarno plašite pasa, ili samo laveža? Da li su merdevine koje nosite dovoljno izdržljive? Da li ste, u borbi za gozbu vašeg života, riješili da se borite do kraja, ili tek onako? Da li ste lisice koje, svojim lukavstvom, nekad nasamare i same sebe?

Nekad je možda bolje reći na početku da je grožđe kiselo. Čisto zbog manje mogućnosti od neuspjeha. A i zbog toga što kompromis, u nekom mementu, nekome, postane način života.

 

Podijeli

O Autoru

Selma Hurić

Selma Hurić rođena 1984. godine u Prijepolju. Po vokaciji profesorica, po opredeljenju feministkinja, iz ljubavi kolumnistkinja. Borbu za ljudska prava smatra dužnošću, odgovornost prema prirodi i društvu imperativom postojanja. Vječito zaljubljena u prirodu, planinarenje i čitanje. Vjeruje da je mašta nadahnuće života.

Ostavite Komentar

*pročitajte pravila komentarisanja