Čudne stvari vidim, i doživim, dok šetam gradskim ulicama, a nekada i dok šetam šumom. Kod sebe me uvijek jednako začudi moja reakcija, koja se skoro uvijek svodi na iznenađenje, čuđenje, konstantna pitanja: „Zašto, kako, do kada…?“. Kao da nisam dovoljno puta dobila odgovore. Nisu bili uvijek isti.

Šetam tako parkom i vidim djecu koja, bez ikakvog pardona, skidaju folije sa slatkiša ili sladoleda, gužvaju i bacaju na zemlju. Vidim i majke ili očeve koji trče za njima, kupe to i bacaju u betonske kante, a nekada ni to.

Vidim ljude koji puše cigarete ulicom, bacaju ih na trotoare, čak ih i ne zgaze i time, pored evidentne štete od zagađenja, stvaraju i potencijalnu štetu od požara.

Vidim (ne)očajne domaćice iz gradskih zgrada koje tresu mrve sa stoljnjaka na glave prolaznika, bez da ijednom pogledaju dole.

Vidim trendseterke koje šetkaju gradom svoje fensi pse (nekada u istom tonu obučene), i vidim kako ti psi vrše nuždu u parkovima i za njima se nikada ne pokupi.

Vidim gradske „face“ kako iz automobila bacaju prazne flašice od vode ili nekih skupih energetskih pića direktno na ulicu.

Vidim iste te „face“ kako žvaću plastične kašičice, dok ispijaju jedan isti espreso po nekoliko sati u kafiću, a onda ih negdje usput, onako nonšalantno, pljunu da zazveči.

Vidim mini deponije pored puta dok šetam šumom, u kesama, spakovane i donijete tu, u srce prirode, da ne bi slučajno nešto ostalo čisto i netaknuto.

Vidim…da se ljudi uopšte nijesu opametili.

Onaj patološki, komercijalnizovani strah od gladi, za koji bi se nekad moglo i reći da je bio strah od udarca koji je priroda bila spremna da uzvrati, zamjenila je stara, dobra opuštenost i uljuljkanost u svakodnevicu. Opet se bubreg vratio u loj, konformizam u stanove, i neljudske navike u čovjeka. Nastavilo se sa iscrpljivanjem onoga što već odavno pokazuje znakove kolapsa i raspada, nemoćno pod nemilosrdnom rukom bića koje je umislilo da je moćno, a tako malo treba da pokaže da je manje od makovog zrna.

Gledam sve to, konstantno postavljam sebi ista pitanja, i uporno tražim odgovore. Mnogi su se i sami dali u vrijeme epidemije, ali očigledno su bili kratkog daha. Kao oni leptiri koji žive samo jedan dan.

A priroda je ljudima omogućila mnogo duži životni vijek. U njihovom slučaju, da bi mogli što duže da je iscrpljuju.

 

 

Podijeli

O Autoru

Selma Hurić

Selma Hurić rođena 1984. godine u Prijepolju. Po vokaciji profesorica, po opredeljenju feministkinja, iz ljubavi kolumnistkinja. Borbu za ljudska prava smatra dužnošću, odgovornost prema prirodi i društvu imperativom postojanja. Vječito zaljubljena u prirodu, planinarenje i čitanje. Vjeruje da je mašta nadahnuće života.

Ostavite Komentar

*Ukoliko ste pravilno upisali komentar dobićete potvrdu da je isti primljen za administriranje. Portal Preduzetnica.me zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Portala Preduzetnica.me.