Svakodnevno vrijeđanje inteligencije kompletnog društva, postalo je notorna činjenica. Mediji idu od totalnog mraka, time što o nekim događajima uopšte ne izvještavaju, do „previše svjetla“, kada verziraju i uobličavaju pojedine događaje. Građanstvo, možda, nikada u istoriji nije bilo u tolikom čudu, kao što je danas.

Sve češće čujem kako ljudi pričaju o tome kako im je svega dosta. Kako bi željeli da se povuku iz učmalih poslova, prestanu da se druže sa ljudima koji im crpe energiju, izađu iz brakova u kojima nisu srećni, odu iz države koja je čovjeka totalno obezvrijedila…Kako sanjaju o prirodi, čistini, miru, kakvoj takvoj sigurnosti. Kako ne mogu više da podnesu gužvu, pritisak, poniženja koja svakodnevno doživljavaju.

Kulminaciju nezadovoljstva svim navedenim, ali i mnogo gorim dešavanjima u svom životu, demonstrirala je jedna od mojih koleginica prije par dana, kada je skupila sve svoje diplome, i zapalila ih ispred zgrade Skupštine Srbije. Svojim obraćanjem, dok je vršila ovaj čin, navela je neke anomalije društva u kojem živimo, ali i razloge zbog kojih je to uradila.

Možete misliti do kakvog je osjećaja o svojoj državi, društvu, okruženju, ljudima, povjerenju, životu, istini, časti, slobodi, i uopšte, mogućnosti daljeg opstanka na ovim prostorima, dovedena ova mlada žena, kada se odlučila na ovakav korak. Kad malo bolje razmislim, bolje je reći da je na taj korak prinuđena od strane kreatora atmosfere života koji, bolje rečeno, više svi trpimo, nego što živimo. Prinuđena je da pozove sve ljude, koji su do svojih zvanja došli na legalan način,  da urade isto što i ona kako bi preduhitrili one koji to svakako rade – obezvrijeđuju mukotrpan rad i talente, a umjesto njih favorizuju polupismene diletante i poltrone. Nije onda ni čudo što je dobila bezrezervnu podršku sa svih strana, jer je, zapravo, imala „petlju“ da uradi ono što bi mnogi željeli da urade.

Ne znamo da li je ovo zemlja u kojoj se živi najgore na cijelom cvijetu, ali znamo da iz nje dnevno odlazi i do 150 ljudi. Da zbog službenika sa kupljenim diplomama i tromjesečnim kursevima, koji često ne znaju ni u od usluga koje su plaćeni da obavljaju, ionako prebukirana državna administracija lomi privredni sistem. Da odavno kriterijum za prijem na radno mjesto nije znanje ni kvalifikacije. Da se žene na svom karijernom putu vrlo često susreću sa nepristojnim ponudama. Da biznismeni istovremeno rade i u javnim službama. Da ti isti ugrožavaju poslove onima koji ne pristaju na nepristojne ponude, koji ne prodaju „vjeru za večeru“, koji i dalje, ni sami ne znaju kako i na osnovu čega, vjeruju u sebe i u svoje znanje. Koji još uvijek drže upaljače iznad svojih diploma i certifikata.

Razbuktao bi se požar kada bi se sve te diplome zapalile. Ipak, ništa je taj požar naspram svakodnevnog sagorijevanja inteligencije intelektualaca. Kao i naspram razbuktavanja moći one druge, „intelektualne elite“.

 

Podijeli

O Autoru

Selma Hurić

Selma Hurić rođena 1984. godine u Prijepolju. Po vokaciji profesorica, po opredeljenju feministkinja, iz ljubavi kolumnistkinja. Borbu za ljudska prava smatra dužnošću, odgovornost prema prirodi i društvu imperativom postojanja. Vječito zaljubljena u prirodu, planinarenje i čitanje. Vjeruje da je mašta nadahnuće života.

Ostavite Komentar

*Ukoliko ste pravilno upisali komentar dobićete potvrdu da je isti primljen za administriranje. Portal Preduzetnica.me zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Portala Preduzetnica.me.