Hajrija RAMADANI: Nasilje u porodici je problem svih nas

Piše: Objavljeno: 23/12/2020
featured image

Iako smo već odavno zagazili u 21. vijek i uprskos ogromnom tehnološkom napretku, nasilje nad ženama je i dalje prisutno u društvu. Ima puno onih koje trpe i ćute, i koje misle da ne mogu promijeniti stvari.

Strah, pretnje i osjećaj poniženja ne smiju imati mjesto ni u jednoj porodici. Zataškavanje psihičkog ili fizičkog nasilja ili potencijalni stid da se o tome govori javno, može dovesti do tragičnih ishoda.

Nakon što je i sama iskusila nasilje u porodici, Hajrija Ramadani osnovala je Udruženje žrtava nasilja “Haj’r” koje pomaže žrtvama u oporavku i uključivanju u normalan život nakon nasilja.

Kako biste sebe predstavili i opisali ukratko?

Ja sam Hajrija Ramadani, predsjednica Udruženja žrtava nasilja “Haj’r”. Maksimalno sam posvećena promociji rada i aktivnosti Udruženja.  Bila sam žrtva porodičnog nasilja. Ostala sam bukvalno na ulici sa mojim sinom.

Kako bi ste nam te minule dane približili, ili je to nešto o čemu nerado govorite?

Dijete je najbolji pokazatelj kada nešto nije u redu, jer dijete počinje da pokazuje nestabilnost, strah, što pedagog ili školski psiholog mogu da primijete. Potrebno je da se uključe sve institucije, da se alarmira Centar za socijalni rad. Moje dijete je mene molilo da izađemo iz te kuće, ali mene je bilo sramota. Bilo me je sramota da kažem šta se dešava.

Prve batine od muža dobila sam u trudnoći, ali tu se nije zaustavio, to je bio samo početak njegove torture. Bezbroj puta dešavao se isti scenario, u alkoholisanom stanju nas je mučio do posljednjeg atoma snage. Sina je više puta izbacivao iz kuće, zateknem ga u pocijepanim stvarima i modrog po licu.

Dijete me je još prije 16 godina molilo da odemo, a ja sam muža pravdala. Sada sebi ne mogu da oprostim što sam trpila to sve, prije svega zbog djeteta. Teško je objasniti kako ne možete da ostavite nasilnika, strah, sramota… Kao da ste paralisani. Danas se više nikog i ničeg ne bojim i hoću da pomognem svim ženama koje trpe nasilje.

Prodao je kuću bez našeg znanja, a ja sam podigla kredit da uložim u tu kuću, još ga otplaćujem. Ne možete da zamislite kakav je osjećaj, kada se borite, trpite nasilje, ulažete i nadate se da će biti bolje i na kraju ostanete na ulici sami sa djetetom. Kada sam ga napustila danima sam razmišljala šta dalje, bila sam sama, bez posla i narušenog zdravlja. Jedina motivacija mi je bio sin. Dani su prolazili, uz pomoć prijatelja i porodice postajala sam jača. Željela sam da pomažem drugima koji prolaze kroz ono šta sam i ja osjetila na svojoj koži. Ja nisam imala nikoga, ali sada oni imaju mene.

Tragala sam za iscjeljenjem, za smislom. Došla sam na ideju, da skupim žrtve nasilja i napravim udruženje, tako je i bilo. Moj prijedlog svidio se svima, i polako smo krenuli sa radom. Imali smo dosta prepreka, kroz koje smo prolazili veoma lako, poslije onog što smo preživjele, sve drugo vam pada lakše.

Osnovali smo udruženje žrtava nasilja “Haj’r” poslije samo par nedjelja telefon nije prestajao da zvoni, mnogo njih se javilo, i tražilo našu pomoć, naravno, bili smo tu za njih, to nam je i bio cilj.

Ko sve čini tim vašeg Udruženja?

U okviru našeg Udruženja imamo više timova: pravni, psihološki, medicinski, kreativni, dečiji, omladinski, penzionerski. Na čelu svakog tima nalaze se koordinatori volonteri. Timovi međusobno sarađuju, što je veoma važno. Procesi i suđenja dugo traju. Bodrimo jedni druge. Mislim da je lakše kad smo zajedno nego kad smo sami.

Udruženje žrtava nasilja “Haj’r” je grupa žena koje su same žrtve nasilja i bore se protiv nasilja i žele da pomognu žrtvama nasilja u uključivanju u normalan život.

Cilj nam je da lobiramo da se uvedu strožiji zakoni za nasilnike i ubrza rad sudstva, uvede socijalno preduzetništvo, besplatna edukacija, održe tribine, pruži pravna i psihološka pomoć žrtvama nasilja i da se ralizuju naši projekti.

Sigurno da je ova situacija sa pandemijom povećala nasilje nad ženama, i da ima puno žena koje su još u zajednicama gdje trpe nasilje. Koliko uspijevate da pomognete žrtvama u ovoj situaciji?

Žrtvama nasilja smo na raspolaganju 24h. Mogu da nas kontaktiraju telefonom, putem Vibera, Fejsbuka, Instagrama. Situacija je znatno otežana od kako je počela pandemija, jer su žrtva i nasilnik više upućeni jedno na drugo. Naše Udruženje je uz pomoć donatora pomoglo nekoliko porodica za vrijeme vanrednog stanja. Takođe, pristigle su i donacije u vidu paketa sa osnovnim životnim namirnicama i higijenskim paketima. Stigli smo do svake porodice kojoj je bila neophodna pomoć.

Problem se ne završava ni kada žrtva ode u Sigurnu žensku kuću. Zapravo, problemi tek počinju, kao što je pitanje pronalaska posla i mjesta za stanovanje. Koliko se može učiniti po tom pitanju u ovoj situaciji?

Boravak u Sigurnoj kući je privremen. To nije trajno rješenje. Naše Udruženje pomaže žrtvama pri pronalasku posla, kao i pristupačnog smještaja, imajući u vidu da su to najčešće majke sa dvoje ili troje djece. Smatram da bi trebalo pomoći žrtvama porodičnog nasilja kroz davanje prednosti prilikom zapošljavanja.

Možemo SOS telefone da otvaramo koliko hoćemo, ali ako ne počne cio sistem da funkcioniše, od škola, vrtića, obdaništa, psihologa, centra za socijalni rad… SOS telefon je zadnja stavka.

Psihičko i ekonomsko nasilje je nažalost nedokazivo. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

Ekonomsko nasilje je vrsta psihičkog nasilja. Nažalost, psihičko nasilje se teže dokazuje od fizičkog nasilja, a posljedice su znatno veće. Modrice nekako i prođu, ali uvrede, psovke, poniženja su neizbrisiva.

Činjenica je da nasilnik uvijek bira žrtvu kojom može da manipuliše i od koje ima koristi. Može li se generalizovati o tipu žene tj. osobe koja je podložna ovakvim činovima?

Najčešće se radi o osobama koje su nesigurne u sebe ili koje su trpjele nasilje u svojoj primarnoj porodici. Zbog toga je bitno da svi reagujemo. Ne smijemo dozvoliti da djeca oponašaju roditelje, da djevojčice misle da treba da trpe nasilje kao njihove majke, a dječaci da treba da maltretiraju supruge i majke svoje djece i da će im se takvo ponašanje tolerisati.

Kako prepoznati nasilnika u početnim fazama? Koliko je važno prijaviti nasilje?

Žene treba da se probude, treba da reaguju na vrijeme, trebaju da spasu svoju djecu i sebe, jer su i djeca u velikom problemu. Kada nasilniku date drugu šansu misleći da će on da se promijeni, to je isto kao da ste mu dali drugu šasnu da vas ubije jer je prvi put promašio metak. Potrebno je to odmah presjeći i riješiti. Žene trpe jer godinama grade dom, vežu se za djecu, za porodicu, za kuću, za svaki kutak, misleći da je to njihovo baš takvo kakvo je, da će sve to proći i a da nasilnike možemo da promijenimo. Voljela bih da se probudi društvo po tom pitanju.

Nažalost, statistika pokazuje da 85% žena smatra da je porodično nasilje njihova privatna stvar. Po Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici svako je dužan da prijavi saznanje o nasilju ili neposrednu opasnost od nasilja. To je bitno za podizanje svijesti o ovom velikom društvenom problemu. Ne smije sve ovo da ostane samo ideja, mora da se sprovede. Nedopustivo je da znamo da neko nekog maltretira i da samo okrenemo glavu u stranu, sa stavom da je to samo njihov problem, a to je česta situacija.

Koji su to dugoročni problemi sa kojima se žrtve susrijeću?

Žrtva ima problem, prije svega, sa prijavom nasilja. Taman kad skupi hrabrosti da prijavi nasilnika, posle nerijetko i više decenija nasilja, ima problem takve vrste. Mislim da je to najveći problem u manjim sredinama jer se svi međusobno poznaju i nasilnik je sklon prijetnjama čak i prema nadležnim policijskim službenicima.

Veliki problem je što žrtve nemaju gdje da se sklone. Baš iz tog razloga se i vraćaju nasilnicima. Mislim da žene ostaju više zbog kućnog patrijahalnog vaspitanja, i govore sebi da su same to izabrale, da se ne udaju da bi se razvodile, da djeca treba da imaju oca… Najveći problem što su žene, žrtve nasilja, uglavnom izolovane, i nemaju kontakt ni sa roditeljima i familijom.

Zakon propisuje prilično mizernu sumu za plaćanje alimentacije po jednom djetetu. Koliko država ima sluha za ove stvari?

Prilikom određivanja alimentacije moraju se uzeti u obzir novčana primanja davaoca izdržavanja. Nerijetko se dešava da bivša supruga mora da “juri” bivšeg supružnika da uplati alimentaciju za djecu. Smatram da je dobro što je nedavanje izdržavanja inkriminisano u Krivični zakonik.

U čemu vidite propuste sudova po ovom pitanju tokom dosadašnjeg rada?

Kaznena politika sudova prema nasilnicima je veoma blaga. Strože kažnjavanje bi imalo veći preventivni uticaj i na potencijalne nasilnike koji bi se trudili da taj negativni naboj emocija sputaju, ukoliko bi znali da ih za nasilničko ponašanje čeka nekoliko godina zatvora.

Ono što se meni desilo, masovno se dešava mnogim ženama: da dobiju presudu da mogu da se vrate u stan ili kuću iz koje su zbog nasilja morale da pobjegnu, ali da sud ne razmišlja kako će ta žena bezbjedno da uđe u posjed, niti ko će da joj garantuje bezbjednost.

Koliko su institucije spremne da sarađuju sa Udruženjem? Ima li pomaka na bolje?

Za sada imamo lijepu saradnju sa institucijama. Rado se odazovu događajima koje organizujemo. Nadležni državni organi su svjesni da moramo zajednički da djelujemo, kako bismo uspjeli u ovoj misiji. Naravno, ovo je proces koji traje.

Osnovali ste i časopis “Haj’r” koji izlazi nekoliko puta godišnje. Možete li nam reći nešto više o tome?

Nedavno je izašao prvi broj našeg časopisa “Haj’r”. Bavimo se raznolikim temama. Trudićemo se da časopis bude dostupan široj masi jer je poučan i ima edukativno-informativnu svrhu.

Kakav je život poslije nasilja?

Jednom žrtva, uvek žrtva. To je borba po 10 godina suđenja, borba sa poslom, stambenim pitanjem. Žrtva nema samo jedan problem ujutru kada se probudi.

Još teži, žrtva ima strahove, nije je prihvaćena od strane društva, jako teško pronađe smještaj, posao, jako teško upisuje djecu u vrtić i školu, u teškim je finansijskim uslovima, fali joj edukacija, psihološka i pravna pomoć.

Često je sudstvo sporo i nasilnici posle nasilja uznemiravaju žrtvu, tako da se njihov strah nastavlja, i u pojedininim slučajevima žrtva nasilja nema gdje da ode iIi se često vraća nasilniku ili napusti državu ako je u mogućnosti.

Zbog prevelikog straha i stresa žrtve, često su izložene raznim bolestima koje mogu da prouzrokuju smrt, što je nama poznato.

Pojedine žrtve rade dva posla da bi preživjele i platile račune, pa tako su djeca prepuštena sama sebi i često su na ulici, tako da ih ulica vaspitava i krenu lošim stopama.

Šta poručujete našim čitateljkama?

Nasilje u porodici je problem svih nas. Ne smijemo da ćutimo. Ne smijemo dozvoliti da nas strah nadvlada. Ovo je problem koji traje, sudski postupci traju godinama, ali se i okončaju. Žrtve treba da znaju da ima ljudi koji žele i mogu da im pomognu u tom procesu.

Creative
Društvo
Kolumne
Ostalo
Posao
Uncategorized
Vijesti
Zabava
Skip to content