Zovem se Emilija. Imam 33 godine, muža i dvoje djece.

Moglo bi se reći da vodim običan život, kao i svaka druga žena…

Muž je dvije godine stariji od mene. Često je odsutan, zbog posla. O svemu u kući uglavnom brinem sama. Nekad se osjetim umorno, pa mu to i kažem. Nakon razgovora s njim obično imam osjećaj krivice, jer ipak je on taj koji zarađuje više od mene, tako da nemam pravo da se bunim.

Kada smo u društvu, on ne voli da ja mnogo pričam. Jednom je povisio ton na mene kad sam prepričavala neki događaj prijateljima. Posle toga sam samo odgovarala na pitanja. Nisam htjela da mu kvarim raspoloženje. Povjerila sam se jednom svojoj majci, ispričala joj to i još par stvari koje me povremeno muče. „Ćuti, ne tuče te, vrijedan je, šta ti fali“, rekla mi je na to.

Zaposlena sam u velikoj firmi, gdje radi još puno žena. Direktor nam je muškarac, kao i većina šefova. Svakoga dana na putu od kuće do posla prođem pored gradilišta na kojem je često puno radnika. Nepristojni su. Dobacuju mi često, zvižde. Osjećam se vrlo neugodno kada prolazim tuda, pa ubrzam korak ne bih li što prije stigla do posla. Isto je i kad se vraćam kući. Jednom sam to ispričala koleginici. „Takvi su muškarci“, rekla je.

Na poslu imam kolegu koji konstantno želi da razgovara sa mnom. Vrlo često komentariše moj izgled, raspoloženje, i haljinu koju sam tog dana obukla. Kad želim da izbjegnem razgovor, stane ispred mene i insistira da mu objasnim zašto sam neraspoložena. Rekla bih to mužu, ali ne bih da ga sjekiram, ionako je ljubomoran. Jednom je za jednu ženu koja je bila u sličnoj situaciji rekao: „Pa ne znam šta hoće, kad ga izaziva“. Bolje da ćutim. Istrpjeću ga nekako i sklanjaću se koliko mogu.

Slikovni rezultat za uznemiravanje  zena slike

Jednom, ili dva puta nedjeljno, kad djeca odu na neke vannastavne aktivnosti, prošetam gradom, uglavnom sama. Prija mi da ćutim, jer to mi jedino ima smisla. Čini mi se da je svijet postao jedna velika gomila riječi, koje svi izgovaraju a niko nikoga ne čuje. Urliču, zapravo. Uglavnom parole. Ponavljaju ih. Skupljaju poene. Iscrpljuju sebe i druge. Iscrpljuju mene. Iscrpljena sam.

Moglo bi se reći da vodim običan život, kao i svaka druga žena…

 

Podijeli

O Autoru

Selma Hurić

Rođena 11.01.1984. godine u Prijepolju. Osnovnu i srednju školu završila u rodnom gradu. Ekonomski fakultet završila 2007 godine u Podgorici. Od 2010 zaposlena u Ekonomsko-trgovinskoj školi u Prijepolju, kao profesorica ekonomske grupe predmeta. Od 2014. godine članica nevladine organizacije Forum žena Prijepolja, gdje je učestvovala u realizaciji više projekata kao koordinatorka i saradnica. Od iste godine koordinatorka u realizaciji više projekata koji su proizvod saradnje između Ekonomsko-trgovinske škole i Kancelarije za mlade Prijepolja. Vlasnica više sertifikata iz oblasti obrazovanja, zapošljivosti mladih, medijske pismenosti i zagovaranja javnih politika. Od aprila 2018. radi i kao kolumnistkinja za portal Forum Info, gdje piše tekstove koji se baziraju na temi rodne ravnopravnosti, ali i drugim važnim društvenim pitanjima. Od februara 2019. piše za portal www.preduzetnica.me

Ostavite Komentar

*Ukoliko ste pravilno upisali komentar dobićete potvrdu da je isti primljen za administriranje. Portal Preduzetnica.me zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Portala Preduzetnica.me.