Da li su emocije na poslu znak slabosti i nezrelosti pojedinca? Zašto su sramota i stvar za izbjegavati u poslovnom svijetu i da li postoji polna diskriminacija kada su emocije na poslu u pitanju?

Prije nego što ih oštro osudimo i bojkotujemo da li ih, zapravo, pravilno definišemo?

Mnogi ljudi će pri samom pomenu emocija na poslu poći od suza koje su, inače, sinonim za slabiće i ljude mekušce a ne tako rijetko i sinonim za žene.

Da bismo znali jesmo li pristalice ili protivnici emocija na poslu, prvo ih moramo pravilno definisati.

Ako ste ikada sa ljudima iz svog poslovnog okruženja izašli na kafu to već znači da ste se upustili u prijateljske odnose sa tim kolegama i da vaš odnos sa njima nije strogo profesionalan. Nezavisno da li ćete uz kafu pričati samo i isključivo o poslu, to će se i dalje svrstati u dijeljenje stavova/razmišljanja/interesovanja/uvjerenja i emocija po pitanju nečega ili nekoga.

Ako idete na dječije rođendane, slave i svadbe, proslave Nove godine, zimovanja i ljetovanja to znači da ste već uveliko sa svim tim ljudima ostvarili bliži kontakt od samo strogo profesionalnog i kolegijalnog. Koliko god da vam se sviđaju ili ne sviđaju emocije na poslu, vidjećete da je većina nesvjesno protiv onoga što i sami rade.

U poslovnom svijetu u kome je do skoro dominirao testosteron, emocije koje se većinom vežu za žene, nisu primjerene i dobrodošle. Ako se odlučite na njih, smatraće vas djetetom koje ne može da upravlja samim sobom a zatim će se u skladu sa tim ponašati prema vama. Posljednje što biste željeli je da se prema vama neko ponaša kao prema malom djetetu.

Ako se nekad raspadnete na poslu i briznete u plač, malo ko će vas bodriti i smatrati vaše ponašanje normalnim a ne ispadom koji će prepričavati iza vaših leđa rugajući se vašoj emotivnosti.

S druge strane, kada muškarac napravi scenu ili ispad na poslu, zalupi vrata za sobom i izađe van, većina će smatrati da je on impulsivan i gledaće na cijelu situaciju krajnje normalno. Neki će čak njegov postupak smatrati postavljanjem stvari na svoje mjesto i davanjem do znanja ko je ovdje gazda.

Ženu će naprotiv smatrati neprofesionalnom i labilnom što će kod mnogih žena rezultirati željom da se dokažu da nisu samo nježnija i emotivnija bića. U tom dokazivanju, žene često odaberu jednu od dvije krajnosti.

Jedna je da se povuku u sebe, postanu hladnokrvne i strogo disciplinovane a druga da postanu fleksibilne i da sve prihvataju ponizno i sa smiješkom.

Ako odaberu prvu krajnost, kolege na poslu će ih smatrati teškim za saradnju i šefovski nastrojenim.

Ako odaberu drugu krajnost, vremenom će sve ono što su sa smiješkom trpjele i prećutale da bi zadobile simpatije kolega, eksplodirati kada se to najmanje od njih očekuje.

Iako žena ima šest puta više prolaktina, poznatijeg kao hormon suza, od muškarca, to neće biti opravdavajuća oklonost za vas kada na poslu briznete u plač.

Poslovni svijet je drugačije koncipiran od našeg privatnog i ne treba da se postavlja znak jednakosti između ta dva svijeta. Ono što umnogome zaboravljamo je da su emocije dio nas bilo gdje i bilo kad.

Samim tim, ono što treba da naučimo je da ih se ne stidimo a, ponajmanje, da se stidimo nas zbog njih. Trebamo ih prihvatiti takve kakve jesu jer su dio nas.

Ali da nam ne bi zadavale glavobolju na poslu ili uskratile unapređenje, povišicu ili dobar odnos sa kolegama, trebamo naći način da ih kontrolišemo a ne da ih sputavamo i trpamo pod tepih.

Postoji mnogo ljepših i boljih načina od suza i emotivnih ispada da se postigne nešto na poslu. Postoji mnogo bezbolnijih načina da nekome pokažete šta vam smeta a da ne postanete predmet ismijavanja i petparačkih priča vaših kolega.

Kontrolišite svoje emocije i ne dozvolite da vas nadvladaju u momentu kada najmanje trebaju. Ne trpajte ih pod tepih, samo odaberite pravu mjeru i pravo vrijeme da ih pokažete u pravom svijetlu i na pravi način. Jer jedino tako će vas uzeti u obzir i jedino na taj način će ispoljavanje vaših emocija imati dugotrajniji efekat od prolaznog tračarskog mjehura od sapunice koji će se raspršiti prvim sljedećim tračom.

Zato, razmislite prije nego što nešto uradite. Ako sami ne možete da se nosite sa situacijom na poslu koja u vama budi nelagodu, brigu ili strah, pričajte. Pričajte nekome kome vjerujete o svom problemu. Možda dobijete savjet koji ćete slijediti a možda će i razgovor biti dovoljan da situaciju sagledate na drugi način.

Podijeli

O Autoru

Dragana Rajković

Rođena je u Splitu 1989.godine. Osnovnu i srednju školu je završila u Podgorici. Posle srednje škole upisala je Institut za strane jezike, prevodilaštvo - smjer englesko-ruski. Po završetku fakulteta radila je u NVO “Roditelji”, a nakon toga na drugim mjestima od kojih su neki poslovi bili u struci a neki ne. Pisanje doživljava kao hobi koji izuzetno voli ali je sama sebi veliki kritičar pa se nikada nije usuđivala da nekome pošalje neke svoje radove. Konkurs Portala Analitika pod nazivom Savremena Karijatida je bio prvi konkurs za koji se osmjelila da pošalje svoju priču. Priča je izabrana kao jedna od deset najljepših što je dalo vjetar u leđa da nastavi sa pisanjem. Moto koji slijedi je: Uvijek može bolje. To predstavlja kočnicu kako se ne bih uljuljkala sadašnjim/trenutnim uspijehom. Na taj način pokušava da se ne uspava na profesionalnom planu i da ide dalje i ispituje svoje granice. Pisanje za Portal Preduzetnica je dokaz da se granice pomjeraju.

Ostavite Komentar

*Ukoliko ste pravilno upisali komentar dobićete potvrdu da je isti primljen za administriranje. Portal Preduzetnica.me zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Portala Preduzetnica.me.