Prije određenog vremena u jednom gradu pokrenut je projekat „Hoću da odlučujem“, sa idejom da se aktivira što više žena na mjestima odlučivanja, odnosno da se kandiduju za predsjednice ili članice odbora mjesnih zajednica. Pokrenut je od strane jedne nevladine organizacije i propraćen medijskom pažnjom lokalne televizije. Krenulo je tako što su okupljene žene iz različitih mjesnih zajednica, edukovane na odgovarajućim seminarima u cilju da se što bolje obuče za navedena mjesta odlučivanja, da bi nakon toga krenule u obilazak mjesnih zajednica. Cilj je bio da se saslušaju lokalni problemi i daju eventualna rješenja, kao i da se sve medijski proprati i samim tim, još više dobije na važnosti.

Na svim sastancima su prisustvovali aktuelni predsjednici mjesnih zajednica čiji bi se komentari mogli uobličiti u jednu krajnju formulaciju „Drago nam je da žene žele da se uključe, mogle su to i ranije da urade, „niko im to nije branio“, mi ćemo ih podržati“. Nekima je prisustvovao i sam predsjednik opštine, čiji je komentar uvijek bio slične sadržine i efekta. Nakon svih tih riječi podrške i komentara kao što su „zborovi će biti ljepši sa ženama“ i slično, žene su se prosto zapitale: kako je moguće da trenutno, u odborima koje čini preko trideset mjesnih zajednica, nema nijedne žene? Ni na čelu, ni u članovima savjeta. Odgovor se, na sreću ili nesreću, stvorio sam nakon par sastanaka, ali ne direktno već, naravno, kroz ironiju i sarkazam. U komentarima muškaraca, pa i žena, koji su sve to pratili i dali svoj sud.

Svaka ženska osoba koja je bila aktivistkinja pomenutog projekta, već nakon određenog vremena našla se u situaciji da bude izložena osudi, pa čak i podsmjehu zbog toga što radi. Od komentara kako žene koje se time bave „nemaju prave muževe kod kuće“, preko toga da će im „biti jednako loše bilo na čelu MZ muškarac ili žena“, pa do toga da je sve to „dokonisanje i popunjavanje vremena žena koje ne rade ništa“ (napominjem da su skoro sve žene koje su radile na projektu zaposlene, kao i da imaju porodice, djecu i kuće koje održavaju). Žena koja se bavi prodajom na pijaci bila je izložena situaciji da ne može da proda proizvod jer je komentar jedne žene bio da „neće da kupi kod nje jer ,,mnogo priča na lokalnoj televiziji“. Drugu su, pak, jedno vreme zvali „30% žena“ jer se borila za taj procenat žena u lokalnoj skupštini. Jedan od prisutnih muškaraca je, čak, objasnio mnogo toga rečenicom, da njegova žena više odluka u kući prepušta njemu jer ona, jednostavno, „neće da misli o mnogo stvari“. Lakše joj je da ih prepusti njemu.

U nekoliko navrata, žene koje su vodile i učestvovale u svemu ovome, zapitale su se koliko je cilj na kojem rade realan. Onda su krenule da puštaju poruke o važnosti, kao i ispravnosti toga što rade. Shvatile su da je prvenstveno neophodno SVIMA objasniti da žene ne žele ništa tuđe, ništa što je „muško“, kao i da je to nepisano pravo svojine nad imovinom ovog grada totalno pogrešno. Ni u kom segmentu žene ne žele da budu muškarci niti da se takmiče s njima, jer su drugačije i toga su svjesne, ali su isto tako svjesne da ne smiju više dozvoljavati da na sebe preuzimaju glavni dio odgovornosti u svemu što rade, a da se odlučivanje u potpunosti prepušta muškarcima. U većini javnih institucija, bolnica, škola, biblioteka, pošti, preko privatnih firmi, pa do naših porodica i kuća u kojima živimo, vidjećete da žene uglavnom odrađuju glavni dio posla i samim tim su odgovorne za dosta stvari. Međutim, direktorska mjesta, kao i večito mjesto „glave kuće“ u porodicama – uglavnom pripadaju muškarcima. Svijest kod žena je takva da je prosto, od rođenja programirana da to prihvati kao ispravno. I kada pokažete i dokažete da nije baš tako, odnosno da postoje žene (i to u velikom broju) koje žele da odlučuju i na pravi način daju doprinos zajednici u kojoj žive, kada pokrenete jedan mehanizam koji ima veliku šansu da, konačno, na ovim prostorima otvori pitanje rodne ravnopravnosti i digne ga na nivo izuzetne važnosti, nailazite na otpor koji je, u najmanju ruku, besmislen. Neke osobe, bilo ženskog bilo muškog pola, izgleda, ne mogu da shvate da je došlo vrijeme kad ženama nije lakše ako „prepuste važne odluke muškarcima“. Tada im je, naprotiv, teže jer se u tim situacijama osjećaju manje vrijedne i intelektualno podcijenjene. A s obzirom na činjenicu da su kroz istoriju često bile u situacijama da su same sebi jedini oslonac (za razliku od muškaraca čiji su oslonac bile te iste žene), nekako se i ta ispravnost u odlučivanju, prostom logikom, više pripisuje ženama.

Koliko je ovaj projekat doprinio razvoju, i uopšte svijesti o rodnoj ravnopravnosti, ostalo je upitno, s obzirom na  indikatore koji su ostvarene rezultate pokazali. Pojavio se određeni broj žena u odborima mjesnih zajednica, ali nijedne nije bilo na glavnom mjestu – predsjednice. Ono što je definitivno i sigurno je to da borbe i istrajnosti u ovom, kao i mnogim drugim poljima rodne ravnopravnosti sigurno neće manjkati jer kompletan mehanizam, ipak, pokreću – žene.  

Podijeli

O Autoru

Edita Dautović

Edita Dautović je vlasnica Agencije za nekretnine „Millennium” u Podgorici i predsjednica Udruženja preduzetnica Crne Gore. Jedna je od osnivačica Balkanskog udruženja žena u zanatima, od 2014. godine i predsjednica iste, promoterka je socijalnog preduzeća i ambasadorka ženskog preduzetništva Crne Gore u inostranstvu.

Ostavite Komentar