U vremenu u kojem živimo, prinuđeni smo da budemo svjedoci svakakvim apsurdima i besmislicama. Nijesu rijetke prilike da ih čujemo na televiziji, ili prisustvujemo nekom javnom dešavanju gdje se iznose neke tvrdnje koje nemaju nikakvo uporište u činjenicama, nauci, pokriće u bilo čemu konkretnom. Nekada je tako nešto bilo skoro nezamislivo, sama pomisao na to bila je strašna, a danas … Danas se „pameću“ razmeće ko i koliko hoće, gdje i kada mu se ,,ćefne“, jer skoro pa da nema bojazni da li će neko prepoznati nešto kao lažno ili pravo. Razna tumačenja, prepiske, sumnjivi izdavači, internet – sve je našlo svoj upliv u društveni život, pa tako i ima za rezultat opštu konfuziju u sistemu – većina istorijskih tvrdnji i postulata nastalih na dugogodišnjoj empiriji i istraživanjima, maltene su, obezvrijeđeni.

Ko god je završio Ekonomski fakultet zna da je jedan od najzahtjevnijih ispita na prvoj godini Politička ekonomija. Nije bez razloga tako, jer se u njenim okvirima izučava zapravo ekonomija jedne države – investicije, štednja, javna potrošnja, privredni ciklusi (ekspanzija, recesija) i slično. Ipak, koliko ekonomista zaista priča o tome kada sve to prođe, kada se ispit položi, fakultet završi i većina tih „stvari“ uglavnom zaboravi? Ovaj predmet se, zapravo, smatra, osnovama ekonomije kao nauke, ali i kao nečega što čini sastavni dio naših života. Zar nije ekonomija svuda oko nas, zar ne moramo u svim aspektima svoje stvarnosti da nešto kalkulišemo, dodajemo, oduzimamo …? Ipak, paradoksalna situacija je da, kada čujemo bilo koga od „stručnjaka“ sa bilo koje od posljednjih aktuelnih političkih scena, stiče se utisak da svaki od njih samo hoće dodatno da nas zbuni. Umjesto da politika zapravo „pomaže“ ekonomiju jedne države, otvarajući njene razvojne pravce tako što će adekvatno koristiti raspoložive resurse, ovdašnja politika, zapravo, pije krv sopstvene ekonomije. Pije je tako što je isisava ogroman državni aparat. Da bih pojednostavila stvari, kao ekonomistkinja, poslužiću se modelom, kao što je slučaj u bilo kojoj drugoj nauci.

Zamislite grupu ljudi koja se okupila na određenom području i odlučila da osnuje nešto što ćemo nazvati Zajednica. Neko će se baviti proizvodnjom, neko prodajom, neko uslugama, i sve što se na taj način stvori nazvaćemo BDP (Bruto Domaći Proizvod). Naravno, Zajednica bi morala da odredi jedinstven ekvivalent koji bi bio zamenljiv za bilo šta što se stvori i time mjerio vrijednost nastalih proizvoda ili usluga. Taj ekvivalent nazvaćemo Novac. Znači, svi u Zajednici rade, samim tim stvaraju dobra koja u bilo koje doba dana mogu prodati za Novac, kojim opet mogu kupiti neka druga dobra. Ovaj proces nazvaćemo Kružni tok reprodukcije. Na taj način svako ostvaruje pravo na prisvajanje određenog dijela Novca koji ćemo nazvati Dohodak. I, sve to tako lijepo funkcioniše neko vreme, svi doprinose svojim sposobnostima podjednako, Kružni tok reprodukcije se nesmetano odvija, dok jednog dana neko od, na primjer, proizvođača ne riješi da bi mogao da napusti svoj trenutni posao i počne da se bavi uređivanjem Zajednice. Tog nekog nazvaćemo Predsjednik. Uređivanje bi podrazumijvalo, recimo, određivanje širine ulica, određivanje količine proizvoda koja se prodaje u nekoj drugoj zajednici, kao i one koja se kupuje za ovu, pa onda, zamislite, smanjenje ili povećanje dobijene vrijednosti nekoga od stanovnika u zavisnosti od njihove „podobnosti“, možda i rođačkih veza sa Predsjednikom … Za sve to bi, naravno, Predsjednik zahtijevao potpuno istu količinu Dohotka koju je imao i dok je bio proizvođač. Stanovnici bi se, naravno, složili jer smatraju da im zaista treba neko ko će voditi Zajednicu i urediti sve onako kako treba da bude (iako je do tada sve savršeno funkcionisalo). Ovdje se postavlja pitanje šta se dešava sa cjelokupnom novonastalom vrijednošću (novcem) po glavi stanovnika. Logično je da se ona smanjuje, jer se sada svi moraju odreći dijela svog Dohotka da bi Predsjedniku, odnosno nekadašnjem proizvođaču, nadoknadili, prvo, to što ne proizvodi ništa, a drugo, to što uređuje zajednicu.

Dalja situacija bi se odvijala tako što, recimo, Predsjednik  odluči da ne može više sam da se bavi Zajednicom i da mu treba Pomoćnik. On tada riješi da uposli svog rođaka, jednog od prodavaca koji se, vrlo rado, odriče toga da se bavi prodajom novonastalih proizvoda i pritom doprinosi stvaranju novonastale vrijednosti u Zajednici, jer će, kao Pomoćnik, imati pravo na istu količinu Dohotka, a da se pritom „ne muči“ stvaranjem istog. Šta se sada dešava sa ukupnom novonastalom vrijednošću po glavi stanovnika? Naravno, opet se smanjuje. I kuda sve to vodi? Sve do onog momenta kada zajednica spadne na jednog ili dva „radnika“ koji izdržavaju kompletan aparat „uređivača“.

Iz svega navedenog slijedi činjenica da svaka plata, svaki euro koji se stvori u jednoj državi, mora negdje biti zarađen, uglavnom od proizvodnje. Ovdje se postavlja jedno vrlo bitno pitanje: gdje je granica do koje bilo koja država može da ide, a da ne počne da, kako sam maloprije navela, pije krv sopstvene ekonomije? Novac se ne može tek tako odštampati i pustiti u opticaj, a da se to ne odrazi na pad njegove vrijednosti. Sve te priče o stranim investitorima, nekim velelepnim građevinama, evropskim olakšicama, sve su to zapravo političke manipulacije koje vrlo malo znače za ekonomiju jedne države ako pređašnje nije ispunjeno, ali zato mnogo znače za politiku. Zbog omalovažavanja obrazovanja, uglavnom, što se dešava omasovljavanjem fakulteta, ali smanjenjem stručnosti. Ne uči se radi znanja, već radi ocjene. Kad se ispit položi, ode se u kafanu i većina naučenog ode u zaborav. „Šta će meni to u životu trebati?“, jedno je od najbesmislenijih pitanja koje sam čula od mojih nekadašnjih kolega studenata, kao i od sadašnjih učenika. Sjutra će ionako svi gledati da se „uvale“ u neku od vladajućih stranaka, naučiće napamet demagogiju koja je u osnovi programa svake – i tu nema dileme – a sve one dragocjene činjenice, metode, teorije – služiće samo kao politička pomagala u govorima pred izbore. Tek da se deluje „pametno“ i „politički podobno“.

Često se, čitajući ili gledajući priloge o nekim drugim zemljama, bilo da je u pitanju ekonomija, obrazovanje, pravni sistem ili uopšte, sinergija svega toga, pitam da li ćemo ikada, za 20, 30 godina, bar uspjeti da RAZMIŠLJAMO kao građani jedne Švedske, Finske, Njemačke …? Da li će bar dio nas poželjeti da izađe iz ovih čaura koje nas vjekovima drže kao zatočenike i prosto ne daju našim mozgovima da dišu ni da se otvore za bilo kakav napredak? Do kada ćemo biti robovi istorijskih dešavanja, nacionalističkih i šovinističkih pobuda, neprovjerenih činjenica i apsurda kojima nas aktuelna (a i ona prije nje) politika šamara svaki dan?! Plašim se toga da nijesmo svesni koliko zbog svega toga stojimo u mjestu već godinama, decenijama, a vrijeme, prosto, ne čeka nikoga. Strašno je to što smo država sa toliko neiskorištenih potencijala i što je  po komparativnim prednostima mnogo lošijih u svijetu, a sa mnogo višim standardom, ali činjenica je da nikakva ekonomija ne može, a da ne podlegne uticaju loše politike.

 

Podijeli

O Autoru

Edita Dautović

Edita Dautović je vlasnica Agencije za nekretnine „Millennium” u Podgorici i predsjednica Udruženja preduzetnica Crne Gore. Jedna je od osnivačica Balkanskog udruženja žena u zanatima, od 2014. godine i predsjednica iste, promoterka je socijalnog preduzeća i ambasadorka ženskog preduzetništva Crne Gore u inostranstvu.

Ostavite Komentar